Fantastične ćelije - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Za razliku od anime senseija Hayaoa Miyazakija čiji je Ghibli potpisao ugovor s Disneyevim studijima, japanska 'indie' animacija krajnje je neistraženo područje na ovim prostorima. Iako ju teoretičari vole označavati sintagmom 'art animacije', njeni vodeći predstavnici iz 'Calf' produkcije više preferiraju ono 'nezavisno' u njoj kako bi ju na neki način odvojili od komercijalne struje. Njene najrelevantnije aktere – Atsushija Wadu i Miraia Mizuea upoznat ćemo u Kratkom utorku koji će dovesti predane japanofile u ekstazu, pogotovu one koji vole umjetnike poput Takashija Murakamija. Wadin Veliki zec osvojio je na ovogodišnjem Berlinaleu Srebrnog medvjeda za najbolji kratki film. A Kratki utorak predstavlja njegove seminalne radove (In a Pig's Eye, The Mechanism of Spring, Day of Noise) koji razvijaju formu klasičnog japanskog koncepta tenzije pozanatijeg kao 'Ma', koristeći minimalistički imaginarij prepun simbola kojim autor komentira pritiske života u seriji začudnih crteža na papiru. S druge strane, Mizueova razigrana animacija (Jam, Devour Dinner) promatra kaos u fantastičnom spoju apstraktne slike i pulsirajućih ćelija koje promatra mikroskopsko oko.

U jednu posve drukčiju ćeliju biva transportiran i akter izvrsnog Ubojstva iz nužde Jerzyja Skolimowskog koji fino spaja tezičnost (Poljska se perverzno uvlači NATO-u za šaku dolara, prepuštajući mu svoje baze kao odlagalište i mučilište nepoćudnih Talibana) i tenzičnost (Vincent Gallo u maestralnoj ulozi odbjeglog Talibana koji pokušava nadmašiti granice vlastite fizičke izdržljivosti u borbi za opstanak lutajući sniježnim bespućima poljskih šuma i hraneći se majčinim mlijekom, ma koliko njegova situacija bila apstraktna, na trenutke i apsurdna), vješto odbacujući republikansku ideološku matricu hollywoodske korporacije Bygelow and Co, fokusiran na vječnu tjelesnost tišine.

Život kao (obiteljsku) ćeliju pokazuje i intimistički doks Dane Budisavljević Nije ti život pjesma Havaja, u kojem je autorica odlučila podijeliti s nama vlastitu intimu, svoje tajne i laži, svoje outanje za obiteljskim stolom koji nije prihvaćao njenu homoseksualnu orijentaciju. Sretne i nesretne obitelji vječna su opsesija i iranske autorice Pouran Derakhshandeh, dok bračnu i romantičnu idilu njenih aktera najčešće dovodi u pitanje treća osoba poput neželjenog usvojenog djeteta (Izgubljeno vrijeme), ljubomornog brata koji ima Down sindrom (Djeca vječnosti) ili Saddama čija je invazija na Iran razdvojila teheralnskog liječnika i njegovu ženu američku fotoreporterku koja se vraća u Los Angeles gdje bjesni rat uličnih bandi ('Ne mogu shvatiti što se to događa Americi', didaktički se pita njena heroina). Ipak, vrhunac autoričina ciklusa je izvrsni 20 Abdolreze Kahanija u kojem se ona potpisuje kao producentica, ambijentiran u ofucanom restoranu za vjenčanja i sprovode kojem prijeti zatvaranje.

S druge strane, Ceylanovo remek-djelo Bilo jednom u Anadoliji, to beskonačno dugo noćno putovanje prema zori, obasjano farovima automobila (veliki je to film o snazi svjetlosti), naizgled je pretvoreno u rutinsku policijsku istragu čiji akteri studiraju život (sjećam se sarkastičnog aplauza jednog novinara koji je odjeknuo canneskim Theatre Lumiere kad je tijelo napokon pronađeno). No, autorova rigorozna epistemološka studija prepuna detalja ali ne i objašnjenja puno duguje Orhanu Pamuku i njegovu romanu o nestalom kolumnisti (šifra: 'Crna knjiga'), pokazujući da se ono što je iskopano mora i zakopati. Inače, Ceylanov komad prikazujemo u Ciklusu turskog filma koji obuhvaća preostala dva naslova iz genijalnog triptiha Semiha Kaplanoglua – Jaje i Mlijeko (u Medu smo već uživali).

U slični ruralni milje uranja i Joshua Marston, taj vječni putnik koji je nakon kolumbijske avanture (Marija milosti puna) otputovao u Albaniju nanovo dokazavši u priči o dvije zakrvljene obitelji (Krvna osveta) da je veliki majstor u oslikavanju turbulentne emotivnosti teensa koji uvijek ostaju najveće žrtve bezumlja.

No, da duh DORF-a u našem i vašem kinu živi vječno dokazuje groteskni majstor mizerabilizma Julio Hernandez Cordon (Marimbe iz pakla) kojem se dogodila fuzija tradicionalnog gvatemalskog instrumenta i death metal brijačine u bendu čiji frontmen štuje judaizam i sotonizam. Povezuje ih jedan mladi buntovnik koji opisuje svoj bijeg iz još jedne ćelije, one zatvorske, dok pomaže glazbenicima da pronađu osobu koja će financirati njihov projekt impregniran mirisom vrećice za snifanje ljepila.