Ne računajte na prste - Movies | Art-kino Croatia

Portabella razmatra mogućnost potrage za novim tipom naracije tako što će napustiti formulu institucionalne proizvodnje: Aristotelov kanon kao savršen alat, efikasan i najprilagođeniji producentima, što potvrđuje uspjeh kojem svjedoči podrška masovne publike u kinima, u trenutku kada film postaje najpopularnija zabavna industrija u 20. stoljeću. Kako bi ovo ostvario, utječe pomoći pjesnika Joana Brosse. Pritom koristi tehnička pravila za promotivne filmove kao okvir za narativnu strukturu. Portabellin prvi film bio bi nezamisliv bez poezije Joana Brosse. Tu su njegove igre riječima, njegove snažne vizualne metafore i njegova fascinacija tradicionalnim načinima reprezentacije, dok se Portabella vraća iz egzila nakon skandala koji je izbio oko Viridiane. Prva rečenica u ovom njegovom prvom filmu glasi: „Poraženi… ali ne i pokoreni.“ Uz ovu zadnju rečenicu gledatelj ostaje prikovan ispred praznog platna.

Pripovijedanje u filmu odvija se uz svojevrsnu narativnu strukturu, norme promotivnih filmova te uzimanje u obzir „novog momenta“ u kojem se u većini kina prikazuju blokovi reklama. 

Svaka od 28 sekvenci u filmu bazirana je oko autonomne radnje koja je u njoj omeđena, kao i temporalnog jedinstva koje je ograničeno na nekoliko različitih standardnih dužina reklama i promotivnih spotova: od petnaest sekundi do dvije minute.