Svibanj i ljeto u Art-kinu

Sloboda, jednakost & bratstvo

Sloboda, jednakost & bratstvo - Svibanj i ljeto u Art-kinu

Dragan Rubeša: 31.03.2021.

*Travanjski program Art-kina zbog epidemiološke situacije odgođen je za svibanj te lipanj. //

Velikog Krzysztofa Kieślowskog za kojeg su rezervirane sve travanjske srijede u vašem i našem Art-kinu, opsesivno su proganjale sličnosti i paradoksi, s junacima koji se suočavaju sa svakodnevnim kulturalnim mitovima, od komunističke propagande do biblijskih zapovijedi i francuskih revolucionarnih slogana. Ovim potonjim posvetio je trilogiju koja se labavo referira na francusku trobojnicu. Plavo kao simbol slobode, bijelo kao simbol jednakosti i crveno kao simbol bratstva. Svaka od tih boja povezana je s jednom od njegovih heroina.

Juliette Binoche (Plavo) koja priziva metafizičku osobnost autorove Veronique, preživjet će automobilsku nesreću u kojoj su nastradali njen suprug i kćer. Julie Delpy (Bijelo) koja priziva mračni humor i ironiju desete zapovijedi autorova Dekaloga, kao rastavljena žena impotentnoga Poljaka, koja postaje inkarnacija dobro znane premise da postoje oni koji su jednaki i oni koji su jednakiji. Irène Jacob (Crveno) koja će ozlijediti psa razočaranog suca, koji u svom ženevskom stanu kulerski monitorira telefonske razgovore svojih susjeda, u još jednom labirintu dvostrukih života i slučajnih susreta.

Da bi ludilo bilo veće, Kieślowski je paralelno montirao Plavo, snimao Bijelo i pisao scenarij Crvenog, u vlastitoj frustraciji filmom kao medijem nesposobnim za detektiranje unutarnjih života (Literatura je u stanju postići ono što ne može film... Film nije dovoljno inteligentan, kazat će autor u jednom razgovoru). Samo par godina prije no što će okončati život u varšavskoj bolnici nakon neuspjelog bypassa. Zato se simbolika boja njegova francuskog barjaka s tri velike francuske glumice (Binoche, Delpy, Jacob) proteže i na neke druge filmove u programu vašeg i našeg Art-kina. Sloboda odabira koju emaniraju redovnice Fani i Marita u filmu Ivane Marinić Kragić dvosmislena naziva Nun of Your Business, nakon što u vatri lezbijskog oslobađanja odluče napustiti samostanske zidove i započnu graditi ljubavno gnijezdo na edenskom otoku, sanjajući o blizancima (Jedan meni, jedan tebi).

Crveno kao simbol bratstva emaniraju Mads Mikkelsen i njegova profesorska škvadra u dionizijskoj odi radosti Thomasa Vinterberga Još jedna runda. Oni su bratstvo po alkoholu, koje će autor natjerati da 'plešu', preokrenuvši naglavce njihove živote, ali i sam film u neodoljivoj lakoći ne-glume koja priziva pionirske dane Dogme 95. Iako se njihov eksperiment ubrzo otima kontroli, dok Martin dokazuje učenicima na satu povijesti da je Churchill spasio svijet od fašizma u stadiju totalnog pijanstva, kao antipod 'trezvenom' Hitleru.

Doduše, sloboda u kojoj 'uživa' heroina Zemlje nomada u režiji Chloé Zhao, nema ništa zajedničkog s 'hajpom' digitalnih nomada. Zato autorica istoimenog literarnog predloška Jessica Bruder tretira Fran kao žrtvu američkog 'brenda' kapitalizma, nakon što je izgubila dom, pronašavši prekarni spas u Amazonovu centru za reklamacije. U dugom putovanju kamperom u nepoznato, prema mračnoj noći duše. U vječnom 'eliksiru slobode' koji inkarniraju naborana čela Swankie i Linde May. U ruševinama Imperija i njegovim apstraktnim vedutama kao novim nacionalnim parkovima. Tim gradovima duhova od čelika i lima.

No koliko god Zhao previše igra na kompromise da bi se ugrijala u Sandersovim vunenim rukavicama, vjerujemo da bi se Zemlja nomada svidjela Kenu Loachu za kojeg je mladi Kieślowski tijekom studija na legendarnoj filmskoj školi u Łódźu kazao da bi mu rado skuhao kavu, nakon što je u transu odgledao Kes. Ostaje pitanje koliko bi Kieślowski uživao u Influencerici Magnusa Von Horna, čija je misija svedena na to da nas 'motivira'. Jer, njegova sunarodnjakinja Sylwia kao hodajuća energetska pločica i klon digitalne histerije, koja na Instagramu ima na tisuće sljedbenika, nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s onim 'plavim' iz autorove trobojnice. Iako Sylwijin bliski susret u trgovačkom centru s anonimnom obožavateljicom koja će joj otvoriti srce i ispričati joj kako se morala odlučiti na pobačaj, ne može biti aktualniji u korelaciji s recentnim prosvjedima na poljskim ulicama i trgovima.

No ako postoji komad koji (ironično) sublimira sve boje Kieślowskog, onda je to Zaseda velikog Živojina Pavlovića, koju prikazujemo u sklopu velike retrospektive posvećene glumcu Ivici Vidoviću. Iako je riječ o krajnje subverzivnom filmu u kojem partizanski karijeristi inkarnirani u beskrupuloznom Jotiću (Slobodan Aligrudić) prisvajaju tuđe zasluge, dok stradavaju oni nedužni poput Vrane (Vidović) koji su se žrtvovali za revoluciju/slobodu. Slobodna ljubav? Taj isti Vidović kao sovjetski klizač na ledu u bliskom susretu s dvije slobodoumne cimerice (Dravić & Kaloper) u objektivu 'slobodnog radikala' i agitatora Makavejeva. Drugovi, jebite se rado!