siječanj u Art-kinu

Nimfomanija i fantazija

Nimfomanija i fantazija - siječanj u Art-kinu

Published: 04.01.2014.

U Linklaterovu komadu Prije ponoći postoji dugi kadar u kojem Celine i Jesse pričaju hodajući prema moru, te u lučici promatraju zalazak sunca. 'Još uvijek je tamo', ponavlja Celine nekoliko puta. 'Nema ga', okončat će ona svoju mantru kad sunce zađe iza brda. I Von Trierova heroina Joe voli zalaske sunca. U jednoj od scena Nimfomanke ona će reći, 'Razlika između mene i drugih ljudi je ta da sam oduvijek tražila nešto više od zalaska sunca, više spektakularnih boja kad se sunce sudari s horizontom'. Naravno, dobar dio publike zasigurno neće pamtiti Joe po ovakvim romantičnim eskapadama, već po njenim erotskim performansama, iako u Nimfomanki njen lik seksualne ovisnice ne samo da prakticira eros u svim mogućim pozama i varijantama, već o njemu i govori, pa bi Nimfomanka fino funkcionirala i kao erotski roman, u svakom slučaju puno intrigantniji od razvikanih idiotarija poput Pedeset nijansi sive. Nažalost, Nimfomanku nećemo vidjeti u jednom komadu, već u dva dijela, pa očekujte svojevrsni coitus interruptus. Snošaj se dakle nastavlja u drugom dijelu. Kao što nećemo vidjeti ni njenu integralnu verziju. Slično se dogodilo s Tarantinovim filmom Kill Bill, čija je jedina poveznica Uma Thurman, sada u ulozi isprane žene Joeina bivšeg ljubavnika s čijim se bizarnim željama Joe mora suočiti. Kao što smo 2013. u erotskom diskursu okončali na najljepši mogući način s Neznancem na jezeru, tako započinjemo novu 2014. s Nimfomankom, iako ju je Von Trier servirao danskoj publici kao razbludni božićni poklon jer joj se svjetska premijera dogodila u Kopenhagenu 25. prosinca. Samo što, barem kad je autentičnost u pitanju, Guiraudie ništa ne simulira, dok Von Trier koristi body-double strategiju i prednosti digitalne tehnologije kao što je to učinio u uvodnom prizoru Antikrista u kojem se jebu Ona i On, kao da se jebu u snježnoj kugli iz Građanina Kanea, kako je to ironično primijetio kritičar J. Hoberman (u Idiotima je bio puno spontaniji).

I dok u Antikristu ne postoji nikakav dokaz da će seks učitniti Joe sretnijom, jer 'usamljenost ostaje njen vječni partner', eros koji su na velikom ekranu voljeli i upijali naše bake i djedovi, bio je daleko puteniji. Dovoljno je promatrati divlji erotizam Gine Lollobrigide, bilo da jezdi na Vespi ili jaše na magarcu u klasiku Luigija Comencinija Pane, amore e fantasia, u nas prevedenom kao Kruh, ljubav i ljubomora, iako bi mu 'fantazija' puno bolje odgovarala od 'ljubomore'. Comencinijev film nedavno je proslavio 60. rođendan (u talijanska kina krenuo je 22. prosinca 1953.zaradivši tada enormih milijardu i pol milijuna lira). No, Kruh, ljubav i ljubomora je označio i prijelaz iz sirovog neorealizma u onaj obojen puno mekšim tonovima. Comencini je spustio neorealizam na zemlju gdje su se ljudi sastajali i voljeli. To više nije crno-bijeli kolorit Rima otvorenog grada, već crno-bijeli kolorit suncem okupane Ciocciarie, transformirane u mali teatar na otvorenom.

Posve drukčiji eros opsjeda Kim Ki-duka koji se nakon boravka na izoliranoj planini (Arirang) vratio u civilizaciju još luđi (Pieta). Tako će njegov kamatar najprije silovati ženu koja mu se predstavila kao otuđena majka, a potom će ona masturbirati njega. Onda će on natjerati nju da pojede komad mesa koji je odrezao s vlastita bedra. Dobili smo dakle klasični izdanak 'ekstremnog' korejskog filma, čiju trajektoriju autor iscrtava i u najnovijem Moebiusu u kojem će majka kastrirati sina i pojesti mu genitalije da ne bi ponavljao greške svog oca ženskara. 'Da li je to mjesto iz kojeg sam izašao?', pita se Kimov kamatar uguravši šaku u junakinjinu vaginu. Slični ritual dogodit će se i Ryanu Goslingu, junaku Refnova komada Samo bog oprašta nakon što je rasporio majčin trbuh. Uh, te majke.

Daleko suptilniji vogueovski pristup erosu rabi Wong Kar-wai u Velikom majstoru koji se nakon vizualno maestralnog Pepela vremena nanovo vraća wuxhia žanru, sada kroz život legendarnog majstora borilačkih vještina Ip Mana koji je podučavao Brucea Leeja (promatrati rafinirani interijer bordela koji priziva Hsienove Šangajske cvjetove ili bliski susret borilačke vrste između Zhang Ziyi i Tonyja Leunga Chiu Waija, koji zapravo nije borba već zavođenje). Za razliku od najnovijeg komada genijalnog Hermana Yaua, vizualno čistog i krajnje iskrenog (Ip Man: 'The Final Fight) koji započinje tamo gdje Wongov film završava, The Grandmaster je više estetiziran.

No Kimova 'Pieta' ipak nije nadmašila iznimno mučnog Lukasa Nolu ('Šuti') po količini najbestijalnijeg nasilja, te unutarnjih i vanskih rana koje muškarci/muževi nanose ženama. Samo što Nola igra na naglašenu stilizaciju kadra, koristeći prepoznatljivu plavičastu fotografiju i prigušene prostore (lik majke portretira uvijek izvrsna Lana Barić koju smo nedavno u vašem i našem Art-kinu vidjeli u 'Slučajnom' Tanje Golić). Inače, nasiljem se bavi i najnoviji komad sjajnog dokumentariste Rasima Karalića ('Sjećanja na Kampor'). Samo što je riječ o nasilju povijesti kroz svjedočanstva onih koji su preživjeli užase rapskog fašističkog logora iz naziva filma. Da se ne zaboravi. U eri bujajućeg klerofašizma kojoj svjedočimo, Karalićev film je potrebniji no ikad.