Ljubav je u kinu - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Dama i skitnica podjelili su u Disneyevu animiranom klasiku jedan špaget. U jednoj od najljepših scena Eastwoodova remek-djela Mostovi okruga Madison, ljubav će se dogoditi tijekom jedne večere obasjane svijećom, bez špageta. S jednim insektom. U totalno minimalnoj i gotovo neprimjetnoj nesavršenosti. Ali i totalnoj ljepoti filmskog kadra. Iako je taj isti insekt tek najobičniji izgovor, koji odvraća pogled. To je taj famozni detalj, sveden na sve naše strahove, osjećaje krivnje i neizbježni kraj. U svim našim sjećanjima na sinove i pronađene dnevnike. Jer, što je ljubav? Ta riječ se u Eastwoodovu komadu nikad ne izgovara. Možda je to ona snaga koja je natjerala Francescu u Robertov zagrljaj, s jednostavnošću jednog uzdaha. To nitko ne zna. Ostaje bol sjećanja koja preuzima određeni oblik. U vječnim suzama. 

I Aida je voljela. Voljela je svoje sinove i muža. Prisjeća se svih onih zabavnih izbora za Miss. Suočena s onim istim odabirom Eastwoodove heroine Meryl Streep u potresnom komadu Alana J. Pakule Sofijin izbor – spasiti muža ili odvesti sinove u smrt. U kinodvorani Srebrenice u kojoj će se dogoditi film. Horor film. Iako genijalna Jasmila Žbanić (šifra: Quo vadis, Aida?) ne pokazuje taj isti horor, već izlazi iz kinodvorane na prazni trg Srebrenice, osluškujući zvuke mitraljeza koji dopiru izvan kadra. Isprana Aida korača snijegom prekrivenim ulicama te iste Srebrenice, ulazeći u svoj bivši stan koji je okupirala srpska obitelj, ugledavši na stubištu Mladićeva krvoloka. Quo vadis, Aida? Aida odlazi u svoju učionicu podučavati neke nove generacije kojima se, vjerujemo, neće dogoditi još jedna Srebrenica.

Ali ljubav je inkarnirana i u caminu oca Gorana Bogdana od Priboja na Limu prema Beogradu dugom 300 kilometara u potrazi za pravdom (šifra: Otac), nakon što je njegova žena zaprijetila da će zapaliti sebe i djecu u krugu njegove tvornice ako mužu ne isplate otpremninu (Mi smo gladni i nemamo od čega da živimo). Ljubav prema Nikolinoj djeci. Ljubav je i ona između Barbre Streisand i Roberta Redforda koja se u Pollackovom komadu Djevojka koju sam volio (The Way We Were) proteže od komunističkih tridestih do McCathyjeva lova na vještice, s jednom oslobođenom židovskom damom i frajerom koji priziva Fitzgeraldova Velikog Gatsbyja.

Tada nam postaje jasno da se ljubav u vašem i našem Art-kinu proteže izvan začudnog programskog bloka Ljubav u doba korone. Iako u trenutnoj distanciranoj (koroniziranoj) situaciji ne možemo računati na ljubavna sjedala. Možda su sretnici oni koji su rezervirali zadnji red partera. Za zagrljaje i poljupce koji prizivaju staro dobro Cuarónovo kino u Mexico Cityju (šifra: Roma). Iako tu istu ljubav priziva i Undine Christiana Petzolda, s još jednom autorovom heroinom koja započinje život od nule, sada kao voditeljica berlinskog Stadtmuseuma, koja će upoznati voljenog frfljavca Franza Rogowskog (Petzoldov glumac fetiš) u kafiću ispred. U totalnoj vodenoj melodrami, akvarij uključen. S figurama bez identiteta, nalik sablastima u kojima Berlin postaje grad duhova. Kao muzejski artefakt i kao prostor anđela koji su pali na zemlju u još jednoj ljubavnoj priči. Zato ima neke proklete simbolike da je Petzoldov komad prikazan u konkurenciji lanjskog Berlinalea, koji je najavio sve naše ljubavi u doba korone i njenih lockdowna. U priči o ljubavi i smrti. U kojoj Kieślowski susreće Petzolda. U Stayin' Alive ritmu. Iako film pripada našoj voljenoj Pauli Beer kao sireni koja pliva slobodnim stilom.

Ostaje nam tek onaj Aaaoooo praćen zvukom harfe u Pepeljugi Wilfreda Jacksona & Clydea Geronima. S miševima, borbama dobra i zla te ljubavi koja ostaje vječna, u koroni i bez nje. U monumentalnim dvorcima Geronimijeve i Clarkove Trnoružice. Njihovim sjenama i gotičkom grandeuru Zabranjene planine u magiji CinemaScopea našeg voljenog Art-kina.