Lipanj u Art-kinu

O VREMENU, GRADU I SJEĆANJIMA

Dragan Rubeša: 31.05.2011.

Što je najmanje što možete očekivati od biografskog filma? To da vam kaže tko je bila osoba kojom se njegov autor pozabavio i po čimu je ona bila poznata. Natjerati vas da povjerujete kako je ta osoba doista zaslužila svoj veliki film. U slučaju filma Bernarda Rosea 'Mr Nice', osoba u pitanju je britanski krijumčar droge Howard Marks koji je 1996. izdao istoimeni memoar koji se i dandanas prodaje u 500 kopija tjedno. 'Diler je osoba koja kupuje više trave no što ju može popušiti', kaže Marks. Netočno. Diler je osoba koja se nada da će prodati više no što može popušiti za što je moguće veći profit. Zato je Marks bio tipični primjerak hipi kapitalista. No, način na koji Rose ismijava svog protagonista, sličan je načinu na koji Winterbottom ironizira Tonyja Wilsona u filmu '24 Hour Party People'.

U slučaju filma 'Dečko koji ne obećava' Sam Taylor-Wood, riječ je o ranim danima Johna Lennona i njegovu djetinjstvu rastrganom između tete Mimi koja ga je odgojila i razuzdane majke koju je povremeno posjećivao. Naočale dakle još nisu 'lennonice', već je riječ o modelu s debelim okvirima a la Buddy Holly, iako je prva ploča koju je zamijenio za nekoliko ukradenih jazz singlica bila ona od genijalnog Screemin' Jay Hawkinsa. Najprije će mu se ukazati Paul s gitarom većom od njega. A potom i George. Ringo će im se pridružiti nešto kasnije. A mitski liverpoolski klub 'Cavern' ukazat će se tek u jednom kadru, kad Lennon biva otjeran s njegova ulaza. Zato film funkcionira kao neka vrsta preludija njegovoj hamburškoj fazi opisanoj u Softleyevu filmu 'Beatles: Istinita priča' ('Backbeat') u kojem Lennona portretira poznatiji Ian Hart.

U krajnje osobnom autobiografskom dokumentarcu 'Of Time and the City' ('O vremenu i gradu') kojim manifestacija 'Rijeka jučer, danas, sutra' pokušava sučeliti dva lučka grada, njihove sličnosti, njihova sjećanja i njihove mijene, njegov autor Terence Davies nije nimalo naklonjen Beatlesima. Naziva ih 'tvrtkom provincijskih odvjetnika', iako su odrastali u gotovo identičnom liverpoolskom radničkom predgrađu. Nema tu ni nostalgične Penny Lane. Ali zato su tu neizostavna Peggy Lee i Mahler. Davies više preferira gnjevniju formu sentimentalnosti. On je bio i ostao romantični pjesnik prolaznosti vremena. Njegov začudni doks je ljubavni pjev svemu što prolazi, ali i ironični esej o odrastanju u gradu koji više ne postoji. U tim sjetnim krhotinama prošlosti obiteljski izleti na obalu izmjenjuju se s prizorima dječje igre i odlascima na hrvačke mečeve u kojima zabranjena mračna žudnja rađa katoličku krivnju. Kako to kaže i sam autor, bilo je to doba u kojem je nogomet još bio zanimljiv jer gaće igrača nisu bile veće od njihova donjeg rublja.

Ovaj raskošni niz britanskih (biografskih) filmova zatvara jedan stilizirani i krajnje rafinirani antipod. Riječ je o lezbijskoj uspavanki Jordan Scott ('Ljubomora') ambijentiranoj 30-ih godina u djevojačkom internatu, kao nekoj vrsti lezbo varijante filma 'Another Country', iako njegova senzualnost kolektivnih (ženskih) tijela puno duguje najnovijem filmu Bertranda Bonella 'L'Apollonide' premijerno prikazanom ovih dana u Cannesu.  

U goste nam tijekom lipnja dolaze čak tri festivala, Dani hrvatskog filma s odabirom nagrađenih filmova, Festival etno filma, te već tradicionalno dugometražno izdanje Animafesta, čiji je programski vrhunac 'Metropia' Tarika Saleha, taj distopijski manifest negativne utopije u kojem su europski gradovi povezani jedinstvenim sistemom metroa koji nije ništa drugo doli varijacija na motiv orwellovskog Velikog brata, s paranoidnim Rogerom (glas mu posuđuje Vincent Gallo), djelatnikom korporacijskog call centra čiji je stan ispunjen Pokemonima i Hello Kitty lutkicama (uz Saleha, veliki fan japanske anime je i srpski animator Aleksa Gajić koji je u još jednoj futurističkoj ekstravaganciji, 'Technotise - Edit i ja', natjerao heroinu da već na samom početku filma sahrani svoju omiljenu igračku Otoma).

Lipanj u Art-kinu završavamo ciklusom filmova Pialatove muze, genijalne Sandrine Bonnaire, koji uključuje i autoričin doks 'Zovem se Sabine', koji se u odabiru teme (suočavanje sa sestrinim autizmom) na neki način fino nadovezuje na film 'Posebna tišina' koji smo nedavno prikazali u sklopu manifestacije Tjedan mozga.