Ljubav za tjeskobom - osvrt - News | Art-kino Croatia

Prožimajuća estetika nasilja nije nam strana. U medijatizaciji svakodnevice nasilan i katkad krajnje sadističan čin obuhvaća apsolutnu većinu postojećih razmišljanja. Ipak, svaki put kada želimo svoju percepciju usmjeriti na gledanje pomalo uznemirujućeg filma, koncentrirajući se cjelokupnošću misli na postojeće, bivamo uvučeni u, usudio bih se reći, izazov. Naime, podvrgnuti smo mučenju, nasilnom činu izoštrenih moralnih dvojbi kod većine i uživanja kod Drugih, onih s krajnje distanciranim tamnim mislima i jasno izraženim problemom.

O nasilju tada pričamo drugačije. U nama budi osjećaj tjeskobne nelagode. Guši nas te pokušava sigurnost jednostavnog staviti u sasvim novi osjećaj kratkotrajnog nezadovoljstva. Sakriveno (Caché) i dalje od kontinenta (Der siebente Kontinent) gdje smo započeli učmali tijek života s drugačijim osjećajima, odmičući se od onog koji nas je vrlo neugodno iznenadio.

Michael Haneke je sada već ustoličena figura europskog filma. Put odrastanja iz malih televizijskih produkcija do glavnog laureata na većini ovogodišnjih festivala dakako nije lagan. Kako čovjek sazrijeva u svim oblicima, tako i njegov film postaje sve prihvaćeniji, produkcijski dotjeraniji, no i dalje vrlo intelektualno izazovan. Seciranje građanskog privida i posljedica suživota u socijalno jakim državama za njega predstavlja stalnu misao. Razmišljajući o poremećaju jednostavnosti (Sedmi Kontinent, 1989., Funny Games, 1997.), samoreakciji nasilja (Bennyjev Video, 1992.) ili kronologiji sasvim slučajnih ali povezanih priča (71 odlomak iz kronologije slučajnosti, 1994., Šifra Nepoznato, 2000.) Haneke snima svoj najzreliji rad, s isto tako najzrelijim glumačkim parom (Emannuele Riva i Jean Louis Trintignan) pomažući mu nagovijestiti već sada sasvim kasnu dob, suočiti ga s nadolazećim udarcima i vječnim pitanjem smrti.

Jednog sasvim običnoga dana, Georges (Tritingnan) i Anne (Riva) razmjenjuju riječi uz jutarnji zalogaj. Rutina je prekinuta Anninim zatajenjem što Georgesa ostavlja zabrinutim. Nakon moždanog udara i pokušaja samoubojstva, Georges shvaća što mu je činiti. Ulazak ptice na mjesto susreta bolesti i emocionalnog bunila kao parafraza psihosomatskoga kraja, i smrti Realnog nastupa nasilno. Vraćam vas sada na početak filma gdje Anne leži spokojno u crnoj haljini. Nalaze je vatrogasci i policija. Susjedi nisu čuli niti glasa već danima. Fabularni skok na kraju prokleto dobrog sižea, gdje se prije spomenuti trenutci stilizirano smještaju u novi jednako bolan trenutak. Ljubav znači voljeti do smrti.

Gdje time smjestiti Hanekeovu ljubav? On neizmjerno voli život, ali ga istovremeno strašno muči i proganja. Otvorena zajednica i suvremeni kozmopolitizam su mrtvi. Granice su posve jasne. Kao šengen, tako i udarac/ubojstvo/smrt unutar blagostanja. Ipak, na kraju dana, tko je išta od svih nas poduzeo nakon kratkotrajnog osvještenja?! Usudim se reći: NITKO.

Već sada suvremeni klasik koji će vjerojatno biti i izgledan kandidat ovogodišnje dodjele nagrade Oscar za film neengleskog govornog područja (ako itko više mari za takvo nešto) nudi uvod u još jedan naizgled običan život. No, kao i svaki put, iza zatvorenih vrata počinje masturbacija nasiljem. Opuštenije od Miikeova Posjetitelja Q (Visitor Q, 2001.) ili Kubrickova izlječenja u Paklenoj Naranči (1971.), LJUBAV je uistinu jedan od dojmljivijih radova minule nam godine. Na programu Art-kina Croatia od 7. do 14. siječnja.