Tristana - Movies | Art-kino Croatia

Radnja smještena u Toledo 20-ih godina prošlog stoljeća prati djevojku Tristanu (Cathérine Deneuve) koja nakon majčine smrti dolazi pod skrb Don Lopea (Fernando Rey), postarijeg gospodina kojeg godine nisu udaljile od raskalašenog načina života, dok ga istovremeno zbog antiklerikalnih stavova i sklonosti socijalističkim idejama prati loš glas u zajednici. Očaran Tristaninom ljepotom i nevinošću, a naoružan liberalnim poimanjem seksualnosti, on ju zavede i učini svojom ljubavnicom, no kako pravila slobodoumlja vrijede samo za njega, odnos prema Tristani postaje ambivalentan i kreće se u rasponu od kćeri do žene. Kako s vremenom njezin poriv za samostalnošću, koji se iskazuje kroz glazbu i druge umjetnosti, postaje sve izraženiji, a pritom se na horizontu pojavljuje i mladi slikar Horacije (Franco Nero), u kojeg se Tristana zaljubljuje, Don Lope će, oboružan viteškim vrijednostima, pokušati spriječiti njihovu vezu.

Kao u slučaju većine Buñuelovih filmova, i Tristana je nastala prema književnom predlošku, a ovaj put se radilo o njegovom omiljenom španjolskom piscu Benitu Pérezu Galdósu (1843-1920), čijem je ponovnom otkriću i revalorizaciji njegovog djela podosta kumovala redateljeva adaptacija romana Nazarín (1958.). Buñuel je pritom napravio mnoge izmjene i radnju scenarija prilagodio razvoju dvaju glavnih likova – Don Lopea i Tristane – smještajući njihove karaktere u okrilje 20. stoljeća kako bi se jasnije ocrtala nazadnost španjolskog građanskog, buržujskog duha kojeg je redatelj dobro poznavao i smatrao parazitskim dijelom društva te mu se nemilosrdno izrugivao. Tristanu zbog toga nazivaju i najekonomičnijim Buñuelovim filmom jer je sve u njemu podređeno linearnosti radnje i prikazu, s jedne strane, svih kontradiktornosti provincijske gospoštine utjelovljene u Don Lopeu koja se trsi biti progresivna u svojim nazorima, ali je zapravo čvrsto ukopana u tradicionalne, gotovo feudalne navike i društvene privilegije te, s druge strane, progresiji lika Tristane od mlade, naivne i bespomoćne djevojke koja u početku biva zavedena i iskorištena od strane svog skrbnika do osorne i perverzne žene, k tome hendikepirane, spremne da mu se osveti. Izvedbom Cathérine Deneuve Buñuel je bio iznimno zadovoljan i hvalio je njezinu discipliniranost, dok se njegov rad s glumcima može nazrijeti u jednoj glumičinoj dnevničkoj zabilješci koja se vezuje uz (sad već antologijsku) scenu na balkonu, kad joj je tijekom snimanja kulminacijskog dijela iste dobacio: Bez psihologije, molim!