Personal Cuts - Movies | Art-kino Croatia

Upravo je ovaj rad dobro polazište za moje aktualno čitanje (javne) umjetnosti Sanje Iveković iz dva razloga: zato što je ovaj video dospio u javnost već iste godine kada je i napravljen (bio je prikazan u redovitom mjesečnom programu specijaliziranom za film, 1, 2, 3 u produkciji Televizije Zagreb, a emitiranom širom Jugoslavije), te bi se u tom smislu mogao smatrati ‘javnim radom’; također i zato što vjerujem da ovaj kratki rad (u trajanju od svega 3:40 minute) ilustrira umjetnički rad Sanje Iveković na najpregnantniji način. U njemu ona montira dva skupa slika: prvi je mini performans pred video kamerom u kojem se autorica pokazuje sa zamaskiranim licem; drugi skup čini materijal koji je ona, sada ‘žena bez kamere’, snimila s lokalnog kanala javne/državne televizije koji je emitirao TV seriju o SFR Jugoslaviji. Ona u prisvojeni dokumentarni filmski materijal intervenira naglim rezovima i zaustavlja niz filmskih slika kratkim slikovnim flashevima, a u svakom od njih vidimo kako postupno režući rupe u maski od najlon čarape ogoljuje svoje na početku posve pokriveno lice. Zarezujući u svoje krupne planove u okviru službenog narativa usmjerenog konstruiranju kolektivne memorije bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije, ona ne stavlja osobno u opoziciju naspram kolektivnog, već naprotiv otvara mogućnost njihovog su-postojanja. Pritom je, Sanja Iveković, notorna ovisnica o filmu, itekako svjesna da “suština filma ne leži u slikama, već u odnosima među slikama”. Ona ovdje ‘osobne rezove’ izvodi dvostruko: kao prvo, škarama doista odsijeca svoju masku, fizičkim činom koji implicira odustajanja od ‘ženske’ maškarade (koju priziva maskom od crnih čarapa), kako bi nam pokazala svoje ‘pravo lice’, kao drugo, primjenjuje ‘osobne rezove’ u samom procesu montiranja videa, iako ovi ‘rezovi’ nisu faktični, budući da elektronska montaža, za razliku od filma, ne uključuje ručno rezanje vrpce. U svom finalnom izdanju ovaj video je kolaž u kojem su ‘osobne’ i ‘javne’ slike (posuđene s televizije, koja je i sama “kolaž mašina” [Ulmer]) nanovo izmiješane rukom umjetnice koja ih je i napravila – kako se to kaže – svojim ‘osobnim potezom’.

(iz eseja Javni rezovi Bojane Pejić, prijevod Vesna Vuković)