Idi i gledaj

Summary

Bjelorusija 1943. Dječak Fljora (Aleksej Kravčenko) zajedno s prijateljem prekopava poprište borbe ne bi li pronašao pušku i tako se priključio partizanima. Sljedećeg dana po njega dolaze pripadnici grupe predvođene legendarnim komandantom Kozakom (Liubomiras Laucevičius) i odvode u šumu. Nakon odlaska partizana u akciju, razočarani Fljora ostavljen je da čuva logor, no isti iznenada napadaju njemački avioni i padobranci pa je s mladom medicinskom sestrom Glašom (Olga Mironova) prisiljen bježati dublje u šumu. Vrativši se u svoje selo, zatječe ga praznim, što Fljoru natjera da pomisli kako su se svi sakrili u močvaru, no ni pored očitih dokaza ne želi si priznati sa su svi ubijeni. Nakon pretrpljenog psihičkog sloma, Fljora se ipak pridružuje grupi partizana koji pokušavaju opljačkati skladište hrane, ali slijed događaja dovede ga u obližnje selo gdje će svjedočiti novom nacističkom masovnom zločinu.

Zasnovana na autentičnim svjedočenjima preživjelih iz nacističkih pogroma što ih je u svojoj knjizi Ja sam iz vatrenog sela zabilježio bjeloruski pisac Aleksandar Ales Adamovič, antiratna epopeja Idi i gledaj ruskog redatelja Elema Klimova postala je filmsko svjedočanstvo ratnog bezumlja koje niti današnje gledatelje, poslovično već otupjele na nasilje, zbog svog naturalističkog prikaza brutalnosti ne može ostaviti ravnodušnim. Osobito je to primjetno u postepenoj preobrazbi glavnog lika od zaigranog dječaka do duševno traumatiziranog bića, što je posredovano čestim korištenjem krupnog kadra njegovog lica, kojim se film, uostalom i završava, dok svoj emocionalni intenzitet radnja postupnom gradacijom motiva dostiže u svom zadnjem dijelu koji funkcionira kao orgijastički krešendo u kojem su prizori genocida izjednačeni s onima smaka svijeta, što je glazbeno popraćeno Mozartovim Requiemom koji postepeno zaklanja i natkriljuje krike i zvukove što ih proizvodi vatra. I sam naziv filma preuzet je iz Ivanovog Otkrovenja u kojem stih „idi i gledaj“ znači poziv da se svjedoči razaranju svijeta što ga čine četiri jahača apokalipse. Prema priznanju samog redatelja, kako bi postigao željenu autentičnost u filmu su uglavnom korišteni naturščici, a to mu je osobito bilo važno pri odabiru glavnog glumca koji je kroz film morao proći nepripremljen na psihičke izazove koji su bili stavljeni pred njega, zbog toga je Aleksej Kravčenko prema redateljevim uputama kroz najzahtjevnije scene prolazio hipnotiziran kako mu se ne bi dogodilo, Klimovljevim riječima, ono što i Falconettijevoj na snimanju Ivane Orleanske. Film je premijerno prikazan na 14. Moskovskom filmskom festivalu gdje je osvojio glavnu nagradu, kao i onu međunarodnog udruženja kritičara (FIPRESCI), i od samog je početka stekao iznimnu popularnost i naklonost kritike, a danas se smatra redateljevim remek-djelom.