Filmska kretanja - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Suvremeni film danas u svojoj opsesiji motivom kretanja više voli pokazivati slijepu ulicu u koju je zalutao svijet, nego da evocira njegovu transformaciju. Čak dva mađarska filma na našem programu, 'Adrienn Pal' u režiji izvrsne Agnes Kocis i 'Pustolovi' debitanta Bele Paczolaya, funkcioniraju kao dva antipoda u tretmanu filmskog kretanja. Kocis promatra pokret u repetitivnoj seriji monotonih kadrova i postavlja ga u kontekst tišine osjećaja, dok njena heroina besciljno luta Budimpeštom u opsesivnoj potrazi za ničim. S druge strane, Paczolay je razigraniji i koketira s retorikom hollywoodskog filma ceste koji voli stavljati obične ljude u neobične situacije. Ljude čiji život jedva da može stati u kariranu plastičnu torbu. Ono što ih združuje osrednjost je njihovih egzistencija, apsurd kolektivne sudbine i kapitalistički horor.

Mehanizme filma ceste rabi i tandem Delepine & Kervern u 'Mamutu', dok njihov junak putuje francuskom provincijom na motoru, a raskošne ekstenzije mu proviruju iz kacige. Kao i u njihovu prethodnom komadu 'Louise-Michel' u kojem tvorničke radnice iznajmljuju plaćenog ubojicu da bi likvidirao njihova šefa koji ih je izbacio na cestu, tako je i Mamutova road odiseja prožeta snažnim socijalnim tonovima. Jer, da bi skupio papire za mirovinu, on mora ući u trag bivšim poslodavacima koji mu nisu uplaćivali doprinose. Na slični način tretira motiv kretanja i Luca Miniero u komediji 'Dobrodošli na Jug' ('Benvenutti al Sud'), uvrštenoj u Reviju novog talijanskog filma, konkretnije, kroz animozitet talijanskog Sjevera i Juga, i to kroz sudbinu direktora poštanskog ureda koji dolazi iz Milana u Napulj naoružan zaštitnim prslukom i kremom za sunčanje s najvišim zaštitnim faktorom.

I dok Minierov humorni prosede priziva duhove Totoa i De Filippa, njegov sunarodnjak Aurelio Amadei ('20 cigareta') rabi motiv ceste/kretanja u strogo političkom kontekstu, pokazujući kako je jedan anarhist i predani pacifist završio u iračkoj klaonici i kako je (jedini) preživio napad na talijanski kontingent u Nasiriji. U filmu koji ne donosi konkretne odgovore već samo postavlja pitanja, barem je tu odgovor jasan, kad bismo parafrazirali glavnog junaka: 'Ako ste naručili biftek, onda biste morali znati kako je bila zaklana krava'. Inače, slične opsesije proganjaju i Kena Loacha u 'Irskom putu'. Opet smo dakle na iračkim cestama, konkretnije, riječ je o cesti koja povezuje bagdadski aerodrom sa zelenom zonom. Loacha nikad nije zanimala visoka politika već sudbine malih ljudi, zaštitara plaćenika koji su se našli u njenom žrvnju. 'Nije otišao u Irak zbog novca već zbog tebe', kaže junaku žrtvina žena. Čak su imali i istu tetovažu. Prijatelj kreće u svoju privatnu istragu kao što je to učinio i Tommy Lee Jones u 'Dolini nestalih'. No, sada za osvetu više nije dovoljna pucaljka za paintball kao u 'Tražeći Erica', već snajper i bomba postavljena pod auto šakalskog vlasnika zaštitarske tvrtke.

Na putu se zatekao i Abbas Kiarostami. Njegov izlet u Europu protekao je u znaku velikih promjena. Iransko selo zamjenjuju toskanski krajolici nalik na oživjelu stranicu iz lifestyle magazina. Jezik više nije farsi, već engleski, francuski i talijanski. A glumci više nisu naturščici već renomirani profesionalci poput Juliette Binoche. Neočekivani su i Kiarostamijevi humorni pasaži. Film se na neki način referira na Rossellinijev 'Viaggio in Italia' kroz toskansko popodne jednog para za kojeg nismo posve sigurni je li njihova veza prava (brak) ili kopija. Zato nije neobično da film započinje na predavanju o odnosu umjetničkog originala i njegova lažnjaka. Naravno, to nije autorova jedina europska avantura, barem kad je riječ o motivu putovanja/kretanja. Sjetimo se izvrsnog segmenta omnibusa 'Karte' koji se doimao kao da su ga producirale talijanske željeznice, a u kojem su pored njega sudjelovali Loach i Olmi.

Krajnje neobični pristup motivu filmskog 'kretanja' rabi suludi eksperimentator Albert Serra ('Viteška čast') koji postavlja Cervantesove junake u land art okvir. Možemo to nazvati nekom vrstom 'realizma'. Kao da su se Lav Diaz i Joe Weerasethakul preselili iz džungle u Kataloniju. Gotovo identični tretman plana sekvence koji jest kontemplativan ali ne i strogo dekorativan. U Serre nema ni vjetrenjača ni djeve Dulčineje. Ostaju tek usamljena tijela Don Kihota i Sanča Panse koji pričaju katalonskim jezikom čekajući da se nešto dogodi. No, Serra nije jedini filmaš koji na neki način iskače iz našeg Ciklusa suvremenog španjolskog filma. Španjolskim autorskim marginama pripada i sirovu dokumentarizmu naklonjeni Jaime Rosales ('Samoća'), ali i Marc Recha ('Prazne ruke').

Vjerni fanovi Queer momenata doći će na svoje u njihovu proširenom izdanju, kroz već tradicionalno gostovanje filmskog segmenta Queer Zagreb festivala, u čije programske vrhunce definitivno spada začudni doks nezavisnog kineskog sineaste Cui Zena ('Comrade China') koji pokušava sondirati stanje gay prava u Kini jučer i danas, dok će ljubitelji campa moći uživati u avanturama opasne 'Madame X' kao nekoj vrsti indonežanske Karleuše. A dostatnu dozu nježnosti osigurat će Filipinac Senday H Que ('Dose' aka 'Dvanaest'). Njegova priča o ljubavi dječaka i njegova vrtlara koju su filipinski cenzori nepotrebno žigosali oznakom 'X' koja se inače prišiva pornićima, nastavlja otprilike tamo gdje se u tretmanu predpubertetskog queera zaustavio Aureus Solito u filmu 'The Blossoming of Maximo Oliveiros'.