Šarenilo kišobrana i japanki - Monthly Overview | Art-kino Croatia

Samo par tjedana prije otvaranja nove sezone vašeg i našeg kina, završila je 68. po redu venecijanska Mostra. Dobar dio njenih filmova tematizirao je kraj. Kraj nade i vjere u američku politiku ('Martovske ide' Georgea Clooneya). Kraj obitelji ('Killer Joe' Williama Friedkina). Kraj života, konkretnije, kraj jedne burne karijere koja je trajala prekratko ('Sal' Jamesa Franca). Kraj svijeta ('4:44 Last Day on Earth' Abela Ferrare). Je li to bio kraj Mostre? Smrt u Veneziji? Oproštajna selekcija njena umjetničkog direktora Marca Mullera? Bilo kako bilo, mi idemo dalje, odbijajući zatvoriti film u elitističko fantomski koncept umjetnosti. Uprljati ruke do laktova. Tretirati film ne kao muzejski eksponat već kao pulsirajući laboratorij.

Ako je Mostra protekla u dihotomiji dinosaurusa europskog filma (Garrel, Sokurov & Co.) i zločeste djece europskog filma (Lanthimos & Co.), rujan u Art-kinu proteći će u znaku potonjih. Zato u programu dominiraju kratkiši mladih autora prezentirani u dva programska bloka koji predstavljaju domaću produkciju kratkometražnog filma, te onu stranu s već tradicionalnim gostovanjem Manhattan Short Film Festivala. Čak dva filma iz domaćeg segmenta, 'Žuti mjesec' i 'Imaš ti neku priču?' gotovo da ne izlaze iz kreveta. A krajnje emotivni 'Onda vidim Tanju' priča priču izmjenjivanjem fotografija (slični tretman obiteljskih fotografija recimo rabi i Silvestar Kolbas u 'Ratnom reporteru'). S druge strane, ciklus kratkiša obuhvaća i jedan eksperimentalni film, 'Nogomet' Ane Hušman, čija autorica dekonstruira pravila najvažnije sporedne stvari na svijetu i animacijom rekonstruira Maradonin gol na utakmici Argentine i Engleske na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986, sastavivši tim od domaćih 'glumaca'. A hrvatski animirani film jučer i danas predstavlja dva autora različitih senzibiliteta, Veljka Popovića ('Dove sei amore mio'), čiji je rad osmišljen kao svojevrsni hommage velikom Michaelu Dudoku De Witu, te Nedeljka Dragića, tog vodećeg modernistu Zagrebačke škole crtanog filma, uz prezentaciju knjige 'Avantura linije' koja obuhvaća 690 autorovih crteža rađenih za špice Animafesta, na kojima dominira prepoznatljivi motiv šestinskog klobuka.

Distributerski segment kinoprograma rezerviran je za dvojicu autora naglašenih queer senzibiliteta – Francoisa Ozona ('Potiche') i Grega Arakija ('Kaboom'). Riječ je o autorima koji pripadaju različitim queer školama. Ozonov opus referira se na Bunuela ('Sitcom'), Fassbindera ('Vodene kapi na užarenom kamenju'), Demyja ('8 žena') i Roega ('Bazen'). A Arakijev opus je bliži Warholu, Georgeu Kucharu i američkojm underground stripu. Ono što ih povezuje je ljubav prema kiču i pastelnim bojama. U Ozona one pulsiraju na fimskom platnu kroz drečave kišobrane proizvedene u tvornici Roberta Pujola (aluzije na Demyjeve 'Cherbourške kišobrane' i više su evidentne, dodatno akcentirane i maestralnom ulogom Catherine Deneuve koja se od trofejne žene polako transformira u osviještenu feministkinju političkih ambicija). A u Arakija, filmski kadar će eksplodirati u raskošnoj kolekciji šarenih japanki koje skuplja junakov vikinški cimer Thor.

Arakijev komad započinje kao san. Labirint hodnika, vrata s brojem '19' koja se otvaraju skrivajući misterioznu kantu sa smećem. Brojevi i maske. Seks i vizije. Okultne sile, sekte i tajna društva. Tulumarenje na campusu i seksualna zbrka. Homo, hetero i nešto između. Svi ti elementi transformirat će 'Kaboom' u napušeni i jako neozbiljni komad ultimativnog popa, dok se autorova senzualna kamera ne želi odvojiti od epiderme njegovih glumaca naprosto zato jer je on svjestan da je okupio najljepšu ekipu u gradu (kritičar J. Hoberman ironično je opisao Arakijev film kao 'Scooby-Doo' sa seksom, drogama i tetovažama).

I dok Arakijev soundtrack seže u rasponu od Yeah Yeah Yeahs do Interpola i Placeba, povremeno iznenađujuće reakcionarni Ozonov 'Potiche' ('Trofejna žena') ispunio je razlomljene kadrove starom euro školom (Sylvie Vartan & Johnny Hallyday) s diskretnim dodirom Boney M-a. Jer, dok je Araki nabrijan, Ozon se oslanja na retoriku arhetipskog sitcoma iz sedamdesetih, nježnog i podatnog poput jastuka od roza satena. S plesnom numerom nezaboravnog tandema Deneuve & Depardieu, koji ulazi u filmsko anale.