Program
Ono što Langa odmah distingvira činjenica je da se njegov opus dijeli u dva velika dijela, na njemačko razdoblje (od početka karijere do 1933.) i američko razdoblje (od 1936. do 1956.), uz još dvije sporedne epizode (francusku sredinom tridesetih i zapadnonjemačku potkraj pedesetih). Ta je biofilmografska činjenica znakovita kao karijerni, životni pandan temeljnoj, zapravo apsolutnoj zasnovanosti Langove režije na broju dva, odnosno spletu binarnih opozicija (pojavno-skriveno, svjetlo-tama, gore-dolje, iznad-ispod, svijet legaliteta-svijet kriminala, racionalno-iracionalno u čovjeku), spletu koji formalni iskaz nalazi u Langovu dosljednu oslanjanju na paralelnu montažu, odnosno na nizanju paralelnih radnji koje ukazuju na temeljnu podvojenost svijeta kao takvoga, a u konačnici i na dominaciju paralelna univerzuma gdje se obrnute vrijednosti iskazuju kao prevladavajuće.
Dokaz homogenosti Langova opusa možemo lako pronaći u činjenici da navedene značajke jasno iskazuju svi redateljevi filmovi izabrani za predmetnu retrospektivu, kako oni njemački - omnibus Umorna smrt, prvi veliki primjer Langove preokupacije temom čovjekove nemoći pred sudbinom, trileri Doktor Mabuse kockar i Testament doktora Mabusea, s karakterističnom opsesivnom figurom zločinačkoga veleuma, spektakularna adaptacija srednjovjekovnog epa Nibelunzi, te M, njegov prvi zvučni film i vjerojatno ultimativno remek-djelo, tako i oni američki - Zakon linča, prvi koji je snimio u Hollywoodu, opet s junakom koji postaje žrtvom sudbinskih okolnosti, vestern Western Union, kojim je u žanr unio dotad nepoznatu komponentu fatalizma i briljantni prinos film-noiru, pustolovno-ratno-špijunski trileri Lov na čovjeka i Ministarstvo straha, te ironijom prožeta Žena u izlogu. Redatelj koji je po nekima, uz Davida Llewelyna Warka Griffitha, najzaslužniji za razvoj više žanrova igranoga filma (napose svekolikih tipova trilera - špijunskih, pustolovnih, onih o serijskim ubojicama, ali i filmskih obrada legende, znanstvenofantastičnog filma, posebno onog distopijskog), koji je, ako sudimo po javnim očitovanjima drugih redatelja, uz Hitchcocka možda najviše utjecao na kasnije naraštaje, Lang je tvorac opusa, o čemu svjedoče i spomenuti naslovi ovog ciklusa, izrasla iz duha serijala i feljtonskog romana, odnosno modusa romanse. On je ipak, i tu je njegova veličina, poput ostalih kolega iz velike petorke, te populističke obrasce znao majstorski prevladati autorski prepoznatljivim rukopisom, izražavajući neuroze suvremenog svijeta te kreirajući ugođaj tjeskobe i gotovo sveobuhvatnog pesimizma, odnosno fatalističkog osjećaja i iščekivanja neumitne propasti u kojoj odlučujuću ulogu gotovo uvijek ima teret prošlosti. Tom preokupacijom prošlim vremenom Lang također zauzima posebno mjesto među režiserima fabularnoga filma općenito, a i među spomenutima najvećima, među kojima naposljetku tvori i poradi te činjenice i specifičan, neočekivan i divergentan par s još jednim redateljem okrenutim prošlosti i poput njega majstorom kompozicije kadra, koji je poput njega također nosio povez preko oka, što je možda kuriozitet, ali što potvrđuje da su u Langovu slučaju biografske činjenice ujedno i estetske. (Bruno Kragić, Hrvatski filmski savez)
