Uzavreli grad

Summary

Neposredno nakon 2. svjetskog rata, u Jugoslaviji počinje velika obnova zemlje i industrijalizacija kojom se radikalno mijenja dotadašnji okoliš (urbanizacija) i društvene vrijednosti. U nju su uključeni praktički svi slojevi društva pa se tako na gradilištu u bosanskoj kasabi Zenici na jednom mjestu susreću seljaci, borci, tehničari, inženjeri, kriminalci, zgubidani i prostitutke… kako bi doprinijeli izgradnji visoke peći. Među njima se ističu rukovodilac gradilišta Šiba (Ilija Džuvalekovski), revolucionar i graditelj odan ideji napretka, čiji rad i greške nadgleda inženjer Plavšić (Janez Vrhovec), potom monter Luka (Velimir Bata Živojinović), ženskar koji skriva da je oženjen, prostitutka Riba (Olivera Marković) koja na gradilištu i oko njega radi na ženskom 'osvještavanju,' nepismena seljanka Hajra (Milena Dravić), njezin momak Jovica (Davor Antolić)…

Treći film redatelja Veljka Bulajića, Uzavreli grad (1961.), osim toga što se smatra vremenskim i tematskim nastavkom njegovog prvog filma i velikog filmskog uspjeha Vlak bez voznog reda (1959.), često ga se navodi kao redateljevim najboljim djelom. Poput spomenutog naslova, radi se o filmu koji obrađuje 'veliku' temu zajednice (industrijalizacija), a pristupa joj se stilskim osloncem na neorealizam te mozaičnom strukturom u kojoj se kontrastno izmjenjuju osobno i opće, pojedinac i kolektiv, staro i novo, komornije scene s masovnima… kako bi se stvorio potreban dinamizam u oslikavanju čitavog 'društva u zamahu.' Film je također postigao zapažen uspjeh na Pulskom filmskom festivalu (Zlatna arena za film i scenarij), kao i kod publike, no s vremenom je pao u zaborav pred ratnim epopejama iz NOB-a po kojima je ovaj redatelj danas uglavnom poznat. Današnjoj kritici film je zanimljiv zbog složenog prikaza ženskih likova, njihove solidarnosti i težnje k samostalnosti, a među njima se ističe glumačka izvedba Olivere Marković kao Riječanke Ribe, nepopravljive individualke gotovo feminističkih stavova (Baza HR kinematografije).

Jurica Pavičić o filmu Uzavreli grad

Ime redatelja Veljka Bulajića u jugoslavenskoj je i hrvatskoj kinematografiji obično povezano s jednim jedinim žanrom: to je žanr partizanske epopeje. Riječ je o žanru kojeg je Bulajić u neku ruku stvorio filmom Kozara te doveo do klimaksa filmom Bitka na Neretvi. Bulajić je taj žanr faktički i pokopao estetskim i ekonomskim repovima koji su se vukli iza posljednje takve epopeje - Velikog transporta.

No, filmski rad crnogorskog redatelja ne može se svesti samo na ratne spektakle. Bulajić je - pogotovo u ranom razdoblju - možda i ponajbolji jugoslavenski sljedbenik talijanskog neorealizma, stila koji je poprimio na izvorištu kao stipendist Cinecittá. Bulajić je u svojim prvim filmovima veliki kroničar jugoslavenske modernizacije, redatelj kojeg zanima gibanje masa i poratna preobrazba društva. Tom se temom bavi i njegov Uzavreli grad, film o nastanku industrijske Zenice.

Ono što danas fascinira kod Uzavrelog grada neočekivana je gender-perspektiva. Film o nastanku grada za Bulajića je film o nastanku građana, a pogotovo građanki. To je film o ženskoj radničkoj masi koja pristiže iz patrijarhalnog ruralnog svijeta. Ona u gradu otkriva sastavnice urbanog života, od opismenjavanja do plesa i od perivoja do frizera. To su žene koje u tom mladom društvu u mijeni otkrivaju svoje novo mjesto i svoja novostečena prava, među inim ono najvažnije: plaću za rad.

U nerijetko jako mačističkoj jugoslavenskoj kinematografiji Uzavreli grad stoji kao začuđujuća iznimka, gotovo pa feministički film nesvjestan sebe. Istodobno, Uzavreli grad uzbudljiva je sonda koja nas vodi u trenutak kad u primarnoj kaši nastaje ono što su danas Rijeka, Split, Zenica, Tuzla, Niš ili Skopje. To je film koji nam kao daleko zrcalo pomaže da shvatimo svoje (pra)djedove, te pogotovo -(pra)bake.