Summary
Dok je zima '94. padala, to je bila samo glasina; smiješna, fantastična glasina. Oni nisu mogli vjerovati. Nitko nije vjerovao. Dolazi ovdje? Sigurno to ne može biti istina... Osam godina nakon što je bilo domaćin 14. Zimskim olimpijskim igrama, Sarajevo je palo pod opsadu unutrašnjeg kruga pakla od kojeg je bilo potrebno skoro četiri godine da pobjegne. Opsada Sarajeva bila je jedna od najvećih ljudskih katastrofa 20. stoljeća i najduža opsada grada u suvremenoj povijesti poslijeratne Europe. Unutar gradskog života, koji je bio nepodnošljiv, stanovnici su preživjeli metke snajpera i svakodnevno granatiranje bez struje, vode i grijanja. Međutim, ipak je za neke postojalo jako svjetlo, jedan izvor nade; najveći bijeg od svih ponuđenih - glazba. I jedan čovjek, rock zvijezda, donio je nadu. U tom dubokom, tamnom paklu, jedne prosinačke večeri, pred publiku koja nije mogla vjerovati svojim očima i ušima, stao je Bruce Dickinson, koji je riskirao život za ljude pod opsadom. Nekoliko sati nije bilo rata i pod zvjezdanim zimskim nebom bilo je moguće vjerovati da je tamo negdje normalan život. Te večeri Bruce Dickinson bio je u BKC-u, držao mikrofon i vrištao "Scream For Me Sarajevo". Vrisak kojeg će svi sigurno pamtiti.
