Summary
„Povratak posljednjeg“ vodi nas gotovo sedamdeset godina u prošlost. U vrijeme kada se život pojedinca označavao brojem i kada je sudbina mnogih postala dijelom crne statistike nacističkih logora i njihove „industrije smrti“.
Oleg Mandić kao 11-godišnji dječak bio je posljednji uznik koji je živ napustio najveći i najozloglašeniji nacistički logor za istrebljenje, Auschwitz – Birkenau. Sada, sedam desetljeća kasnije, vraća se na mjesto masovnog zločina počinjenog kako nad njim tako i nad ljudskošću. Oleg Mandić, kao svjedok vremena, je spona između sadašnjosti i prošlosti. Trenutak oslobođenja njega, te njegove majke i bake, zabilježila je ruska snimateljska ekipa filmskih novosti, prilikom oslobođenja Auschwitza od strane ruske vojske. Tako da se Oleg s jedne strane nalazi kao naš suvremenik i sugovornik koji nas vodi kroz priču, a s druge strane kao 11-godišnji dječak koji se svakodnevno i iznova pojavljuje na filmskom platnu muzeja u Auschwitzu. Njegova sudbina je nesvjesno dotakla mnoge koji su imali prilike pogledati taj film i pitati se tko je i gdje je taj dječak danas. Dokumentarni film „Povratak posljednjeg“ nadilazi našeg protagonista kao pojedinca, jer vrata logora koja su se za njim zauvijek zatvorila nakon što ga je napustio, označila su ujedno kraj i novi početak.
