Summary
Do 1959., svi su već snimili svoj prvi film – osim njega. Kada je to napokon učinio, Jean-Luc Godard ostavio je trajan otisak na povijestima filma, baš poput drugih “mladoturaka” iz Cahiers du Cinéma. Linklater priziva razdoblje koje prethodi snimanju filma Do posljednjeg daha (1960.), svih dvadeset dana snimanja, prvi dan u montažnoj sobi i prvu privatnu projekciju filma među bliskim prijateljima. Kako se pristupa snimanju nečega takvog? Razgrađujući mit, favorizirajući razigran pristup i koncentrirajući se na čistu radost stvaranja filma. Metoda je direktna: zamisliti izvanprizorne prostore tih nepovratnih scena, prikazati zvijezde Cahiersa (glumačka podjela je savršena) kao tople, velikodušne likove i istaknuti struju osjećaja koja je kolala među svima njima. Kada JLG kaže Georgesu de Beauregardu da može raditi samo s producentom koji mu je i prijatelj, film tiho izjavljuje i vlastiti etos: prijateljstvo je Linklaterova velika afektivna utopija. To je emocionalna prizma kroz koju on ponovno zamišlja pripreme za ovaj ikonični debitantski film, a da pritom nikada ne zanemaruje precizna kadriranja koja odaju počast Godardovim redateljskim odlukama. (Roger Koza)
