Marširajuća mladost - Movies | Art-kino Croatia

Nakon što je portugalska vlada uništila i raselila napučeno i siromašno predgrađe, 75-godišnji imigrant Ventura luta između svog starog i novog doma, povezujući se s ljudima iz prošlosti.

Ova doku-drama Pedra Coste posebna je po kombinaciji dugih kadrova i dokumentarnih i narativnih snimki.

Venturu, zelenortanskog radnika koji živi na na lisabonskoj periferiji, odjednom ostavlja supruga Clotilde. Ventura je izgubljen između staroga ruševnog kvarta gdje je proveo posljednje trideset i četiri godine svog života, i novih stanova u nedavno sagrađenome jeftinom stanarskom kompleksu. Sve uboge duše koje sreće kao da postaju njegova vlastita djeca.

Bilo je suđeno da se Ventura i Desnos sretnu. To se dogodilo u ovome filmu. To je Povijest. To je Film. Desnos kaže, ‘želio bih ti pokloniti 100,000 cigareta’. Ventura kaže, ‘kuća od lave za kojom si toliko čeznuo’. Obojica su osuđeni, uništeni ljudi, duhovi drugih ljudi kojima je, unatoč mučenju, ludilu i izrabljivanju, ipak uspijevalo pružati otpor. Ovo ljubavno pismo moralo je postati moralni i politički tekst, objava rata. Ovo pismo pokušava ublažiti njihovu patnju, najavljujući ujedno puno veće užase. (...) Ventura je u Portugal stigao 1972. i našao dobro plaćen posao kao zidar, vjerovao je da će uspjeti, da će mu poći za rukom uštedjeti dovoljno novca da bi sa Zelenortskih otoka doveo suprugu. Onda se dogodila revolucija, a on mi je otkrio tajnu priču o afričkim imigrantima u Lisabonu nakon 25. travnja 1974.  Bojali su se da će biti deportirani ili ubijeni.  Za Venturu je to bio trenutak osude: kaos, delirij, mučnina. Istodobno je bio čuvar i zatvorenik u svojoj drvenoj straćari u Fontainhasu. Preživio je tako što je ponavljao i ad eternum memorirao svoje ljubavno pismo. Shvatio sam da je revolucija od 25. travnja, koja je za mene bila trenutak lirskog ushita i entuzijazma, za Venturu značila noćnu moru. Tad sam bio dijete. Izašao sam na ulice, demonstrirao, i vjerojatno već sanjao o snimanju filmova. Prije dužeg vremena, potražio sam fotografije prvomajskih gomila, s tisućama ljudi koji slave. Nevjerojatno – ne možete vidjeti niti jedno crno lice. Gdje su ona bila? Ventura mi je rekao da su bila zbijena zajedno, potpuno prestrašena, skrivena u Vrtu Estrela, zabrinuta za svoju budućnost. Upravo stoga što snimam te stvari na takav način ja ne vjerujem u demokraciju. Nitko u Fontainhasu ne vjeruje u demokraciju.

Ljudi poput Venture sagradili su banke, muzeje, kazališta, škole i stambene zgrade buržoazije. I upravo ih je to što su pomogli sagraditi porazilo. Najokrutniji dokaz za tu propast možete naći u drugim prostorijama, u agoniji Paula, Vande, Zite, u permanentnom kolapsu tih prostorija.

(Pedro Costa)