Summary
U razdoblju koje se danas smatra posebno inovativnim i plodnim za hrvatsku kulturu, tijekom 1970-tih i 1980-tih godina, u Zagrebu je postojalo nekoliko važnih generacijskih okupljališta, ali jedno od njih izmaklo je oku javnosti – obiteljski dom s adresom u Kraljevcu 35. Isti je izgradio kazališni i filmski redatelj Slobodan Praljak, a tijekom petnaest godina nastanjivao ga je i posjećivao veliki broj vršnjaka koji su, bez obzira na međusobne razlike, dijelili troškove i gradili zajednički pogled na svijet – među ostalima, Abdulah Sidran, Goran Babić, Mirko Ilić, Igor Kordej, Milan Trenc, bolivijski glazbeni sastav Ayllu, Goran Pavelić Pipo, Davor Slamnig, Pjer Žardin, Zdenko Jelčić, Vili Matula, Dragan Despot i Davor Gobac. Mnogi od njih ubrzo će se raspršiti po cijelome svijetu: od Južne Amerike do Kanade, od New Yorka do Haaga, Beograda, Sarajeva i Ljubljane. Kao posljednji u nizu stanara, Pero Kvesić u razgovorima s većinom od navedenih ljudi pokušava dokučiti zašto je ova zagrebačka adresa oduvijek privlačila toliko raznolikih i izvanserijskih kreativnih talenata.
