Summary
Mađarska u drugoj polovici 19. stoljeća. Građansko-nacionalna revolucija pod vodstvom Lajosa Kossutha je slomljena, austrijska habsburška hegemonija ponovo je uspostavljena, ali mađarski gerilci nastavljaju sa sporadičnim oružanim akcijama. Kako bi iskorijenile gerilu, vojne vlasti izoliraju velik broj sumnjivaca u tvrđavu smještenu na usamljenom mjestu. Pretpostavlja se da su među uhićenicima i gerilski vođe, uključujući legendarnog Sándora Roszu, no vlasti ih ne mogu identificirati. Ipak, znaju dovoljno o nekima od osumnjičenih da ih mogu perfidno iskorištavati.
Svojim četvrtim dugometražnim igranim filmom Golaći, Miklós Jancsó uvrstio se u glavni natjecateljski program festivala u Cannesu i stekao svjetsku reputaciju. Bio je to njegov prvi film u kojem je demonstrirao preokupacije poviješću kao prostorom istraživanja socijalnih i političkih sukoba, ali, važnije, u potpunosti definirao svoj izraz. Tim je filmom, naime, do jednog od vrhunaca doveo redateljski stil vrlo dugih kadrova realiziranih pokretnom kamerom (vožnjama i panoramama), pri čemu se koreografija kamere i koreografija (ljudskih) objekata stapaju u savršenu mizanscenu.
Jedan od najvećih 'gramatičara', to jest istraživača takozvanog filmskog jezika u povijesti umjetnosti pokretnih slika, iako mu to nikad nije u dovoljnoj mjeri priznato (zasigurno i zato što je čitavog vijeka djelovao isključivo u maloj matičnoj mađarskoj kinematografiji), Jancsó je u Golaćima sjajno koristio i reduciranost dijaloga i glazbe, stvarajući distanciran, 'ohlađen' stil prožet i interesom za ritualno te ritualizaciju forme. Također, postavio je i svoju čestu temu – međuljudsku okrutnost kao posljedicu enigmatičnog i destruktivnog odnosa tlačitelja i potlačenih. Briljantnost Golaća Jancsó će kasnije ponoviti u barem još dva antologijska filma, Zvijezdama i vojnicima 1967. i Crvenom psalmu 1971. (autor teksta: Damir Radić)
