Sjenke zaboravljenih predaka - Movies | Art-kino Croatia

U idiličnom okruženju ukrajinskih Karpata Ivana (Ivan Mikolajčuk) od ranog djetinjstva prate tragični događaji: brat pogiba u šumi, oca mu ubija lokalni moćnik, a on se doživotno zaljubljuje u njegovu kćer Marišku (Larisa Kadočnikova), kojom se i ženi. Brak ne traje dugo i svršava nesrećom. Svjestan kako mu niti jedna žena više neće priuštiti 'duhovni' osjećaj povezanosti, on se nakon godina žalovanja odlučuje za onu 'tjelesnu' pa se ženi imućnom Palagnom (Tatjana Bestajeva). No ni taj odnos neće potrajati dugo i svršit će konačnim susretom s izgubljenom ljubavlju.

Prema vlastitom priznanju, na snimanje svog četvrtog, a pokazat će se presudnog dugometražnog filma, Sergej Paradžanov odlučio se nakon gledanja Ivanovog djetinjstva (1962.), dugometražnog prvijenca duhovnog mu srodnika po umjetnosti Andreja Tarkovskog. Film je ekranizacija istoimene pripovijesti ukrajinskog pisca Mihajla Kocjubinskog, od kojeg je redatelj preuzeo romantičarski zanos (traženje idealne ljubavi i opijenost prirodom), a sa svoje strane u njega uvrstio čitavu lepezu narodnih običaja, nošnji i vjerovanja toga kraja, pa se film može promatrati kao etnografska studija, dok se s režijske strane poslužio izrazito pokretnom kamerom, montažnom asocijativnošću koja opstruira vremensko-prostorne odrednice i kolorističke intervencije koje podcrtavaju ugođaj pojedinih scena i kadar sekvenci. Film je zbog svoje 'razuzdane' režije i nekoherentne radnje od samog početka naišao na nerazumijevanje u Sovjetskom savezu, mada ga je kritika hvalila od samih početaka i svrstavala ga u sam vrh sovjetske kinematografije, a film je bio vrlo zapažen na međunarodnim filmskim festivalima na kojima je osvojio dvadesetak nagrada. Sjene zaboravljenih predaka ujedno su bila i najava budućih redateljevih remek-djela (Sajat-Nova, Legenda o suramskoj tvrđavi i Ašik Kerib), ali i problema s kojima će se ubrzo susresti.