Sjene zaboravljenih predaka - Movies | Art-kino Croatia

U idiličnom okruženju ukrajinskih Karpata Ivana (Ivan Mikolajčuk) od ranog djetinjstva prate tragični događaji: brat pogiba u šumi, oca mu ubija lokalni moćnik, a on se doživotno zaljubljuje u njegovu kćer Marišku (Larisa Kadočnikova), kojom se i ženi. Brak ne traje dugo i svršava nesrećom. Svjestan kako mu niti jedna žena više neće priuštiti 'duhovni' osjećaj povezanosti, on se nakon godina žalovanja odlučuje za onu 'tjelesnu' pa se ženi imućnom Palagnom (Tatjana Bestajeva). Ni taj odnos neće potrajati dugo i svršit će konačnim susretom s izgubljenom ljubavlju.

Sergej Paradžanov jedan je od najkontroverznijih - što hoće reći, najtalentiranijih – sovjetskih redatelja kojem se režim odužio osuđujući ga u par navrata višegodišnjim zatvorskim kaznama zbog njegovih beskompromisnih umjetničkih stavova i zalaganja za odbacivanjem natražnjačkog socijalnog realizma, odnosno režimske umjetnosti. Prema vlastitom priznanju, na snimanje svog prvog dugometražnog filma odlučio se nakon gledanja Ivanovog djetinjstva (1962.), također dugometražnog prvijenca duhovnog mu srodnika po umjetnosti Andreja Tarkovskog. Film je ekranizacija pripovijedaka ukrajinskog pisca Mihajla Kocjubinskog, od kojeg je redatelj preuzeo romantičarski zanos (traženje idealne ljubavi i opijenost prirodom), a sa svoje strane u njega uvrstio čitavu lepezu narodnih običaja, nošnji i vjerovanja toga kraja, pa se film može promatrati kao etnografska studija, dok se s režijske strane poslužio izrazito pokretnom kamerom, montažnom asocijativnošću koja opstruira vremensko-prostorne odrednice i kolorističke intervencije koje podcrtavaju ugođaj pojedinih scena i kadar sekvenci. Film je zbog svoje 'razuzdane' režije i nekoherentne radnje od samog početka naišao na nerazumijevanje u Sovjetskom savezu, mada ga je kritika hvalila od samih početaka i svrstavala ga u sam vrh sovjetske kinematografije, a film je bio vrlo zapažen na međunarodnim filmskim festivalima na kojima je osvojio dvadesetak nagrada. Sjene zaboravljenih predaka ujedno su bila i najava budućih redateljevih remek-djela (Sajat-Nova/Boja nara, Legenda o suramskoj tvrđavi i Ašik Kerib), što ih je autor ostvarivao u izuzetno nepovoljnim uslovima pa se to odrazilo i na njihovu brojnost.