Postelja u kojoj spavaš

Summary

Posljednji film koji je Jost snimio prije nego što je prešao na digitalni video povezuje najbolje elemente filma Chantal Akerman Istok (koji izuzetno volim), grčke tragedije, Edwarda Hoppera i njegovih slika malih gradova, stvarajući nešto posve jedinstveno i izuzetno učinkovito. Dugi kadrovi rezanja drva i kadrovi vožnje zatvorenim prostorom, nisu samo sredstvo za stvaranje atmosfere. Jost je manje gnjevan nego u drugim radovima poput filma Frame-Up, što mu omogućuje da učinkovitije istraži svoju obiteljsku jedinicu bez neobuzdanog godardovskog eksperimentalnog pristupa koji pridaje pomalo konfrontirajući ton. Kada u ovome filmu koristi podijeljeni ekran ili goruće slike, čini to odmjereno i neortodoksno, na primjer, podijeljeni ekran za dvije ceste.

Ovaj dugometražni film iz 1993. jedno je od najmoćnijih djela nezavisnog buntovnog autora Jona Josta do danas, dijelom i zato što u njemu glumi najtalentiraniji glumac s kojim je ikada radio, svestrani Tom Blair. Poznat prvenstveno kao kazališni glumac i redatelj, Blair je glumio u dva najbolja Jostova ranija filma – neprilagođenog, besposlenog lutalicu u Posljednjim pjesmama za spori ples (dead end) iz 1977. i zastranjenog, nasilnog trgovca nekretninama u Sure Fire iz 1990. Ovim filmom zaokružuje labavu trilogiju Jostovih korozivnih, spekulativnih autoportreta igrajući suosjećajnijeg i naoko manje otuđenog lika, vlasnika pilane koja zapošljava 60 radnika, iako su posljedice njegove situacije još sumornije i ovoga se puta ne mogu tako očito pripisati njegovom karakteru.

Tragičan, dojmljiv i tajanstven film koji izmjenjuje sveameričke krajolike (mnoge od njih komponira kao diptihe) i raspadajuću nuklearnu obitelj, ovo Jostovo najevokativnije i najapokaliptičnije djelo iskazuje osjećaje prema zemlji koji su ga natjerali na europski egzil nedugo nakon završetka filma. Dio bolnog užasa i jasnoće Jostove vizije je što ne može sebe i Sjedinjene Države smatrati posve odvojenim entitetima. (Jonathan Rosenbaum)