Postelja u kojoj spavaš - Movies | Art-kino Croatia

Posljednji film koji je Jost snimio prije nego što je prešao na digitalni video povezuje najbolje elemente filma Chantal Akerman Istok (koji izuzetno volim), grčke tragedije, Edwarda Hoppera i njegovih slika malih gradova, stvarajući nešto posve jedinstveno i izuzetno učinkovito. Dugi kadrovi rezanja drva i kadrovi vožnje zatvorenim prostorom, nisu samo sredstvo za stvaranje atmosfere. Jost je manje gnjevan nego u drugim radovima poput filma Frame-Up, što mu omogućuje da učinkovitije istraži svoju obiteljsku jedinicu bez neobuzdanog godardovskog eksperimentalnog pristupa koji pridaje pomalo konfrontirajući ton. Kada u ovome filmu koristi podijeljeni ekran ili goruće slike, čini to odmjereno i neortodoksno, na primjer, podijeljeni ekran za dvije ceste.

Ovaj dugometražni film iz 1993. jedno je od najmoćnijih djela nezavisnog buntovnog autora Jona Josta do danas, dijelom i zato što u njemu glumi najtalentiraniji glumac s kojim je ikada radio, svestrani Tom Blair. Poznat prvenstveno kao kazališni glumac i redatelj, Blair je glumio u dva najbolja Jostova ranija filma – neprilagođenog, besposlenog lutalicu u Posljednjim pjesmama za spori ples (dead end) iz 1977. i zastranjenog, nasilnog trgovca nekretninama u Sure Fire iz 1990. Ovim filmom zaokružuje labavu trilogiju Jostovih korozivnih, spekulativnih autoportreta igrajući suosjećajnijeg i naoko manje otuđenog lika, vlasnika pilane koja zapošljava 60 radnika, iako su posljedice njegove situacije još sumornije i ovoga se puta ne mogu tako očito pripisati njegovom karakteru.

Tragičan, dojmljiv i tajanstven film koji izmjenjuje sveameričke krajolike (mnoge od njih komponira kao diptihe) i raspadajuću nuklearnu obitelj, ovo Jostovo najevokativnije i najapokaliptičnije djelo iskazuje osjećaje prema zemlji koji su ga natjerali na europski egzil nedugo nakon završetka filma. Dio bolnog užasa i jasnoće Jostove vizije je što ne može sebe i Sjedinjene Države smatrati posve odvojenim entitetima. (Jonathan Rosenbaum)