Yasujirō Ozu - Redatelji/ce | Art-kino Croatia

Yasujirō Ozu japanski redatelj i scenarist (Tokio, 1903 – Tokio, 1963). Sin trgovca, izrazito vezan uz majku, od mladosti se zanima za strane, osobito američke filmove, 1923. zapošljava se u studiju Shochiku kao asistent snimatelja. Prva znanja o režiji stječe od K. Ushihare, potom asistira redatelju komedija T. Okubi. Kao redatelj debitira svojim jedinim jidai-geki filmom Mač pokajanja (1927., prva suradnja sa scenaristom K. Nodom). Potom nekoliko godina pretežito režira komedije, 1930-ih u njegovim je filmovima naglašenija socijalna angažiranost (s čestim referencama na američke melodrame), a nakon II. svjetskog rata (u najcjenjenijem razdoblju stvaralaštva) društveni kontekst uglavnom smješta u pozadinu obiteljskih odnosa. Već od tragikomičke Ljepote tijela (1928), s nezaposlenim junakom koji pozira supruzi slikarici, postaje utjecajnim predstavnikom klasičnog fabularnog stila, dok od Diplomirao sam, ali… (1929), s motivima junakovih društvenih ograničenja (nezaposlen, živi u skučenom prostoru s majkom i djevojkom), postupno razvija sve osobniju inačicu tog stila. Slojevita drama Život jednog činovnika (1929) često se smatra njegovim prvim filmom u obiteljskom žanru shomin-geki, u kojemu je ostvario većinu najcjenjenijih ostvarenja, a zapaženi su i Zbor iz Tokija (1931), drama s komičnim elementima o nezaposlenosti te komedijski postavljen Rođen sam, ali..., s efektnim likovima dječaka. Miljenik japanske kritike, komercijalno sve uspješniji, Ozu postupno sve više naglašava povezivanje cjeline narativnim i vizualnim lajtmotivima, sve rjeđe rabi retorična montažna rješenja i dinamičnu kameru. Prepoznatljiv vizualni identitet razvija i niskim smještanjem točke promatranja te diskretnom uporabom teleobjektiva, no i dalje najčešće obrađuje teme zanimljive široj društvenoj zajednici u danom trenutku, odnose zacrtane žanrovskim i produkcijskim smjernicama studija Shochiku. Prvi zvučni film Jedini sin (1936) pesimistična je drama u popularnom žanru haha-mono (filmovi o požrtvovnim majkama), a nakon vojne službe 1937–39. sklonost prema ozbiljnim dramama iskazuje i filmovima Braće i sestre Toda (1941) te Bio je otac (1942). Angažiran za potrebe državne propagande, poslan je u Singapur da snimi film koji ne završava, a 1945. pola godine provodi u britanskom zarobljeništvu. Potom režira Kokoš na vjetru, Kasno proljeće i Rano ljeto (1951), anegdotalno ispričan film o jednoj obitelji, te svoje najpoznatije ostvarenje Tokijska priča. Slojevitom analizom obiteljskih odnosa, razrađenom karakterizacijom, elegičnim te lagano tjeskobnim ugođajem i nenametljivim lirizmom odlikuju se i Rano proljeće (1956), s motivom preljuba, te Cvijeće ravnodnevice (1958), njegov prvi film u boji, o očevu i kćerinu neslaganju oko njezina bračnog izbora, dok je njegova sklonost prema obradi motiva iz vlastitih filmova najočitija u Plutajućim travama i Kasnoj jeseni. U Jeseni obitelji Kohayagawa (1961) prikazuje složene odnose u brojnoj obitelji, dok se posljednji film Jesensko popodne (1962) usredotočuje na odnos kćeri i oca. U posljednjoj fazi obnavlja preokupacije iz ranog razdoblja stvaralaštva (npr. elementi komičnog), a iako se isprva osobito inspirirao američkom filmom, na Zapadu je veći ugled stekao tek posmrtno. Strogo je kontrolirao fotografiju, scenografiju, glumu i ostale sastavnice svojih filmova, radeći sa stalnim suradnicima (scenarist K. Noda, snimatelji H. Shigehara i Y. Atsuta te glumci Ch. Ryu, T. Saito, S. Hara). Prepoznatljivim ugođajem, motivima i postupcima (npr. nepoštovanje pravila rampe i čvrsto vezivanje kadrova sličnim sadržajem), utjecao je na brojne japanske i strane redatelje, a dugometražni dokumentarni film W. Wendersa Tokyo-ga (1985) bavi se Tokijskom pričom. P. Schrader je Ozuov stil označio transcendentnim, D. Bordwell i K. Thompson pomno strukturiranje njegovih filmova nazivaju »parametarskim pripovijedanjem«, a japanska kritika ga je cijenila od samih početaka (šest njegovih filmova bili su prvi na godišnjim listama časopisa Kinema Jumpo). Dojam jedinstva opusa osnažuje i ponavljanje imena likova, često u tumačenju istih glumaca te sa sličnom funkcijom u priči. Vjerojatno najistaknutiji redatelj obiteljskih drama, nikada se nije ženio. Ostali važniji filmovi: Prolazni hir (1933), Žena iz Tokija (1933), Priča o plutajućim travama (1934), Ukus zelenog čaja s rižom (1952), Tokijski sumrak (1957), Dobar dan (1959).

N. Gilić / preuzeto s Filmski leksikon