Plutajuće trave

Sinopsis

Voditelj japanske kazališne trupe vraća se u mali obalni gradić u kojem je ostavio sina koji misli da je njegov ujak i pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme, ali njegova sadašnja ljubavnica postaje ljubomorna...

Arashi dovodi svoju glumačku družinu u lučki gradić u kojemu živi njegova bivša ljubavnica Oyoshi sa sinom Kiyoshijem, koji ne zna tko mu je otac. Arashijeva sadašnja ljubavnica Sumiko otkriva njegovu tajnu te, nakon sukoba u kojemu je Arashi uvrijedi, plati glumici Kayo da zavede Kiyoshija. No, Kayo se zaljubi u mladića, a trupa doživi slom nakon pljačke blagajne.

Od redateljeve Priče o plutajućim travama (1934), uz boju i scenografsko-dramaturška obilježja (mjesto radnje nije jap. planinski sjever), ovaj film razlikuje i nenametljiviji pripovjedni stil, gotovo potpuno statične kamere i manje stilizirane montaže, no boja je iskorištena za osnaživanje strukturnoga jedinstva. Od ostalih najpoznatijih Ozuovih filmova razlikuje se dramatičnošću zbivanja, burnim emocijama i odlučnim postupcima junaka, no za Ozua je tipična zaokruženost zbivanja vizualnim motivima te dolaskom i odlaskom glumaca, s odnosom Arashija i Sumiko koji se nakon sukoba nastavlja tamo gdje je stao u vrijeme početka filma. Naslov se odnosi na sudbine junaka – sudbina ih nosi baš kao što voda nosi plutajuće trave. Kompaktna montažna organizacija i superiorni ritam obogaćeni su impresivnom fotografijom K. Miyagawe, a vizualna dotjeranost pridonosi spektaklu prikazanih strasti i, ugl. neuspješnih, spletki. Artificijelnost ponavljanja motiva odgovara artificijelnom kaz. predstavljanju strastvenih odnosa, a zanimljivo je i da izvedba Arashijeve družine nije virtuozna (jedan je od prvotnih prijedloga za naslov filma bio i Propali glumac) pa je, unatoč sadržajnim specifičnostima, riječ o likovima i situacijama srodnim onima u drugim Ozuovim filmovima. (Filmski leksikon, N. Gilić)