Werckmeisterove harmonije - Filmovi | Art-kino Croatia

Jedne zimske večeri u gradić dolazi cirkus čiji je upravitelj misteriozni Princ, a glavna atrakcija golemi preparirani kit. János (Lars Rudolph), mjesni raznosač novina zaljubljen u kozmologiju, čija je dodatna dužnost briga za ujaka Györgyja (Peter Fitz), skladatelja i muzikologa zadubljenog u prepirku s harmonijskim postavkama baroknog glazbenika Andreasa Werkmeistera, zamjećuje kako se s pojavom atrakcije i ljudi počeli čudnije ponašati i iznašati začudne prijedloge, poput onih ujne Tünde (Hanna Schygulla) da bi György trebao postati predsjedavajući 'pokreta za očišćenje grada' kojeg je, koristeći trenutak napetosti i pomutnje, pokrenula s blagoslovom šefa policije. Dotle u gradiću rastu tenzije i počinju nestajati ljudi, a dotad pasivna masa okupljena na glavnom trgu po naputcima Princa odlučuje se na akciju...

I premda bi se Werckmeisterove harmonije, žanrovski opisane kao drama i misterij, mogle smatrati alegorijom o fašizmu ili, općenitije, totalitarizmu, sâm Tarr Béla bi to nazvao tipičnim brkanjem pojmova i neshvaćanjem filmske materije, kao i nepotrebnog izlaganja medija književnim ili filozofskim terminima; bilo kako mu god, oni su se postojano lijepili za njegovu kameru. Dobrim dijelom zasluga za to pripada scenaristu Krasnahorkaiju koji se u svom pisanju nije libio korištenja simbola (kao u ovom slučaju kita), pridajući im pritom oprečne osobine pa se tako u motivskom i tematskom smislu često prepliću sakralno i demonsko, uzvišeno i prizemno, čudesno i banalno... Plodno tlo za svakovrsnu interpretaciju. Možda se još može dodati kako adaptacija piščeve druge knjige Melankolija otpora, za razliku od Sotonskog tanga, nije toliko težila vjernosti originalu pa je tako film sveden na perspektivu jednog lika, onu Jánosa, čija sudbina biva zapečaćena njegovom dobrotom i naivnošću (Tarr je često u intervjuima isticao kako film ne bi nastao da na jednom kastingu u Berlinu nije naišao na Rudolpha čije je lice moglo iznijeti svu tragediju lika i apsurdnost njegove situacije). Kako je pak film nastajao u trogodišnjem razdoblju, tako je za orkestraciju dugih vožnji kamere i bilježenja događaja višeminutnih kadrova – koji samu radnju stavljaju u drugi plan i nastoje biti svjedocima 'materijalnosti vremena' – bilo zaduženo čak sedam snimatelja (među njima je i već spomenuti Gábor Medvigy). Na kraju treba još spomenuti kako je, počev od ovog filma, Tarrova životna partnerica i dugogodišnja montažerka (od filma Autsajder, 1980.) Ágnes Hranitzky potpisana i kao koredateljica. Film je nakon svoje premijere 2000. godine dodatno učvrstio Tarrovu poziciju iznimnog stiliste i jednog od najzanimljivijih redatelja na pragu novog milenija.