Sotonski tango - Filmovi | Art-kino Croatia

Dvojica članova propale stočarske zadruge, Schmidt (László feLugossy) i Kráner (Derzsi János), planiraju pobjeći sa zadrugarskim novcima, no njihov plan otkrije Futaki (Székely Miklós B.) i traži svoj dio. Kasnije, u seoskoj krčmi pronosi se glas kako se na imanje vraća Irimiás (Víg Mihály), za koga se mislilo da je mrtav, zbog čega zavjerenici odustaju od svoje nakane i odlučuju pričekati njegov povratak, uvjereni da taj iznenadni događaj, ravan čudu, ne može biti slučajan i da označava kraj njihovog beznadnog položaja. No Spasitelj se u izolirano selo vraća po sasvim drugoj misiji i s mnogo prizemnijim ciljevima.

Tumačen kao politička alegorija o završnoj, odumirućoj fazi komunizma, Sátántangó je još češće spominjan kao Tarrov magnum opus, status koji nije zavrijedio samo svojim monumentalnim, sedamipolsatnim trajanjem, već zbog onog što je njime ostvareno, dakle prikazano; a ono je naznačeno već uvodnim, šestminutnim kadrom u kojem bočno klizeća kamera distancirano prati krdo slobodno lutajućih krava. Složena struktura djela na prostornom planu data je kroz stilizirane pokrete kamere što bilježe iznimno duge i pomno orkestrirane kadrove, dok je filmsko vrijeme pak pod teretom narativne kompozicije (koja, nota bene, kroz dvanaest poglavlja prati formu tanga) raslojeno na više razina putem umnažanja promatračkih perspektiva i cikličnog kretanja radnje (Ewige Wiederkunft, rekao bi čika Nietzsche). Prema samom redatelju, tim što mu nije bilo dopušteno snimiti film desetljeće prije, samom Sotonskom tangu je učinjena poetska pravda jer je prvotna zamisao tendirala k mnogo konvencionalnijoj obradi narativno vrlo zgusnute i višeperspektivne fabule Krasznahorkaijeva romana. Nakon premijernog prikazivanja filma na Berlinaleu 1994. godine (Caligari Prize), o Sotonskom tangu su se ispisali mnogobrojni tekstovi u kojima se isticala njegova kompleksna struktura i proglašavalo remek-djelom, a redatelju je priskrbio status iznimnog stiliste i nasljednika one filmske tradicije koja se označava imenima Antonionija, Bressona i Tarkovskoga. I premda je film zbog svog trajanja u nekim zemljama imao tek ograničenu distribuciju (recimo, Mađarskoj i Njemačkoj), a u većini ostalih uglavnom je prikazivan na festivalima, sveučilištima ili u muzejima, Sátántangó je privukao neočekivano veliku pažnju javnosti, na isteku dekade bio je proglašavan jednim od najboljih filmova 90-ih, te se danas redovno uvrštava na liste 100 najboljih filmova. Na tragu rečenog, citirat ćemo često citiranu rečenicu Susan Sontag s njezine liste: „Sátántangó (Béla Tarr, 1994) Devastating, enthralling for every minute of its seven hours. I’d be glad to see it every year for the rest of my life.“ (S. Sontag, Best of the '90s: Film, Artforum, December 1999, VOL. 38, NO. 4)