Salò ili 120 dana Sodome - Filmovi | Art-kino Croatia

Salò je gradić na obali jezera Garda. Godina je 1944. i on je glavni grad tzv. Talijanske Socijalne Republike, fašističke tvorevine na izumiranju. Četiri njena predstavnika – vojvoda (Paolo Bonacelli), biskup (Giorgio Cataldi), sudac (Umberto Paolo Quintavalle) i bankar (Aldo Valletti) – pripremaju u obližnjoj vili orgije sa sadističkim epilogom. Iste su razdijeljene u krugove i određene pripovijedanjem triju bivših razvratnica, a u njima sudjeluju oteti i pomno odabrani mladići i djevojke.

I premda je talijanska kinematografija vrvjela filmovima koji su se konstantno poigravali s prikazima nasilja i pomicali njegove granice (npr. spaghetti-vestern i giallo), a pritom ne treba zaboraviti kako su čitave 70-e godine zlatno doba eksploatacijskog filma, pojava, ispostavit će se posljednjeg, Pasolinijevog filma Salò ili 120 dana Sodome izazvalo je – podgrijavano od strane vlasti i medija – pravi skandal, pa su se, pored cenzora, u slučaj umiješala i javna tužiteljstva nekoliko gradova (među najvećima Rim i Milano), sa zahtjevom da film dobije službenu zabranu distribucije i bude zaplijenjen, što se je i dogodilo, pa je film premijerno prikazan u Parizu 23. studenog 1975, a nakon godina borbe producenata film je tek početkom 1978. pušten u distribuciju, rasterećen svih optužbi i cenzorskih zahvata. Pravi razlog tomu, naravno, nije bila Pasolinijeva reputacija problematične ličnosti sklone provokaciji tzv. javnosti, već tema kojom se je pozabavio: adaptacija zloglasne knjige Les 120 Journées de Sodome D. A. F. de Sada, čiju je radnju redatelj transponirao u fašističko razdoblje, scenaristički koncipirao po uzoru na Danteov Pakao, a prizore nasilja – većinom, razumljivo, seksualnog – povezao, kao i sam francuski libertinac, s institucijama moći (plemstvo, crkva, država i korporacija) i prikazao ga kao njegovu produženu ruku vladanja nad ljudskim tijelom, svedenom na predmet i podložnom konzumaciji (problemom konzumerizma, uzroke kojeg smješta u polje 'anarhije moći' i naziva neofašizmom, Pasolini se tih godina intenzivno bavio i o njemu za sobom ostavio brojne tekstove i intervjue). Upravo je taj besprizorno hladni odnos prema sadomazohističkom nasilju kojeg sprovode birokrati gonjeni frustracijom i impotencijom, ne i žudnjom, dok se orgije izvode u prostorima koji više podsjećaju na logor negoli kupleraj – upravo to ga i danas čini vrlo aktualnim djelom – ovom filmu donio, reklo bi se, ironično, reputaciju jednog od najteže gledljivih filmova.

Pa ipak, ne zaboravimo, pravi skandal je zapravo bilo do dana današnjeg nerazjašnjeno brutalno ubojstvo Piera Paola Pasolinija koje se je dogodilo u noći s 01. na 02. studenog 1975. godine.