Ciklus japanskog filma: Klasici

07.-14.11.2019.

Ciklus japanskog filma: Klasici

Program

Japansku će kinematografiju ove godine predstaviti velikani - Yasujirō Ozu, Kenji Mizoguchi i Shohei Imamura u programu Klasici!

U Art-kino stižu filmovi najpoznatijih imena klasičnog japanskog filma - Kenjija Mizoguchija i Yasujirōa Ozua te Balada o Narayami Shoheia Imamure - predstavnika mladih snaga (šezdesetih!) japanskog novog vala.


Ovogodišnji ciklus japanskog filma u znaku je klasičnosti koja u toj kinematografiji često označava iznimno snažne kreativne ličnosti s gotovo maničnim odlikama radoholičara koji iza sebe ostavljaju opuse s nerijetko i preko stotinu cjelovečernjih filmova od kojih su van Japana donedavno bili poznati tek manji dijelovi. U našem slučaju radi se o tri autora koji su svaki na svoj način obilježili tu bogatu i šaroliku kinematografiju. Prvi od njih, Yasujirō Ozu, danas je možda i najpoznatiji, premda je na Zapadu to postao tek postumno, dok su druga dvojica autora – Kenji Mizoguchi i Shohei Imamura –  čiji će filmovi također biti prikazani, to postali za života, što uvelike mogu zahvaliti dvama europskim filmskim festivalima: Veneciji i Cannesu.

            Yasujirō Ozu će, svakako, u svijetu filma ostati poznat kao autor opsesivno posvećen bračnim i obiteljskim prizorima života te njihovim svakodnevnim problemima koji su bili zanimljivi široj društvenoj zajednici zbog čega je stekao veliku popularnost u svojoj zemlji te postao miljenik  japanske filmske kritike. (Inače, taj se delikatni tumač bračno-obiteljskih odnosa sam nikad nije ženio niti zasnovao vlastitu obitelj.) Karijeru je započeo snimanjem komedija, ali se vrlo brzo posvetio pravljenju socijalno angažiranih filmova što mu je u kasnijem radu pomoglo da svoje stalne teme raspada obiteljskih i međugeneracijskih veza učini životnijim i lakše uklopi u stvarnost. Tako Ukus zelenog čaja s rižom (1952) za osnovu radnje uzima bračno nezadovoljstvo kao i pitanje dogovorenog braka, Tokijska priča (1953), koji se u mnogim anketama navodi kao jedan od najboljih svjetskih filmova, pak tematizira raspad tradicionalnih obiteljskih odnosa te posljedičnog odnosa djece prema svojim roditeljima, Rano proljeće (1956) progovara o temi preljuba kao spasa od bračne monotonije te problemima s kojima se na poslu susreću pripadnici tzv. bijelih ovratnika, dok Plutajuće trave (1959) govori o ostarjelom vođi kazališne skupine koji se vraća u primorski gradić u kojem je davno napustio svoju ljubavnicu i sina, a fabula je ispunjena propalim ljubavnim spletkama. Njegov filmski rad odlikuje postupno smirivanje snimateljskih rješenja sve statičnijim smještanjem kamere u poseban (tzv. tatami) rakurs i premještanje kreativne energije u vizualno jasno zaokruživanje filmske naracije.

            Kenji Mizoguchi pak u početku je bio žanrovski raznovrsniji pa potom skloniji socijalnokritičkim tendencijama u svom radu (keiko eiga žanr), da bi preko samurajskog žanra u poslijeratnom razdoblju snimio seriju filmova smještenih u dalju prošlost s glavnom tematskom odrednicom stradanja žene koja pokušava nadvladati zadanosti feudalnih društvenih uređenja (tema kojom je bio inspiriran tijekom čitave karijere), koji predstavljaju vrhunac njegovog opusa, a započinje filmom Život O'Hare (1952) čija je radnja smještena u 17. st. a govori o sjećanjima žene iz bogate obitelji koja se od dvorske dame srozava do prostitutke. Intendant Sansho (1954) zbiva se u 11. st. i prikazuje propast obitelji guvernera jedne provincije jer se usprotivio feudalnoj korupciji, a glavne žrtve filma su, dakako, žene. Legenda o raspetim ljubavnicima (1954) adaptacija je tragične ljubavne priče iz 17. st. o ljubavi udate žene iz više klase i siromašnog tiskarskog radnika koja se zbog nanesene nepravde i neuzvraćene ljubavi odlučuje na bijeg od muža. U ovom razdoblju za njega je karakterističan suzdržan, distanciran stil kojeg odlikuje nesentimentalan pogled na često izgubljene likove, koji su prikladno smješteni u polutotale i totale, kao i poetska čistoća dugih kadrova koja – voli se istaknuti – podsjeća na tradicionalno japansko slikarstvo. 50-ih godina prošlog stoljeća Mizoguchi je uz Kurosawu najpoznatiji japanski redatelj i zajedno s njim najzaslužniji za učvršćenje te kinematografije u svijetu filma.

            Shôhei Imamura redateljsku karijeru započeo je 50-ih godina prošlog stoljeća kao asistent režije tadašnjih vodećih režisera – između ostalih, surađuje s Ozuom i Masakijem Kobayashijem – a poznat je kao ključna figura novog vala u japanskom filmu. U svojim filmovima teži za društvenom i moralnom angažiranošću stoga su česti likovi u njima ličnosti s margine društva smještene u izrazito teške životne uvjete – Balada o Narayami (1983) smještena je u jedno japansko selo, dok je film baziran na legendi o starcima koju njihova djeca odnose u planinu kako bi tamo umrli – a radnja njegovih filmova fokusirana je na teme kriminala, korupcije i prostitucije, istovremeno se baveći na intrigantan i provokativan način pitanjima ljudske seksualnosti. Također, njegove filmove odlikuje vizualni modernizam koji u sebi sjedinjuje komponente ekspresionizma i nadrealizma, kao i naglašena stilizacija dramske radnje. Inače, kao filmska zanimljivost navodi se podatak da je svoje prve sineastičke korake u ulozi asistenta režije na Imamurinom filmu Zegen (1987) napravio Takashi Miike.

U sklopu

Tokijska priča

Tokijska priča

Tôkyô monogatari, Japan, 1953., Režija: Yasujirô Ozu, igrani

Rano proljeće

Rano proljeće

Sôshun, Japan, 1951., Režija: Yasujirô Ozu, igrani

Život Ohare

Život Ohare

Saikaku ichidai onna, Japan, 1952., Režija: Kenji Mizoguchi, igrani

Balada o Narayami

Balada o Narayami

Narayama bushikô, Japan, 1983., Režija: Shôhei Imamura, igrani

12

Glumim, jesam

18:00

Glumim, jesam

I Act, I Am / Igram, sem, Režija: Miroslav Mandić, Bosna i Hercegovina / Slovenija / Hrvatska, 2018.
igrani 105 min.

12

Pavarotti

20:00

Pavarotti

Režija: Ron Howard, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2019.
dokumentarni 114 min.