Film ili moć

Sinopsis

Nadajmo se da će moć jednoga dana svim ljudima postati nesnosna.

Snimam iz nepovoljnog položaja. U svakom smislu.

Iako nisam snimio nijedan detalj, ipak sve izgleda kao da je snimljeno isključivo postupkom karakterističnim za snimanje detalja. To se dogodi kad se zabrinemo nad vlastitim problemima.

Kad me netko pita za koga radim, odgovorim mu protupitanjem: Za koga ste Vi siromašni?

Čak je i ovaj film snimljen kao da mi je posljednji. I ovaj put moram ustanoviti da nisam imao nikome ništa reći ili pokazati. Nikakvu misao, nikakav savjet i nikakvo razumijevanje. Uvjeren sam kako je to jedna od metoda da se film učini nezanimljivim.

Pravi su samo oni filmovi koji ruše poretke. Danas ne postoji nijedan drugi način stvaranja filmova. Što je film manje uspješan ili što manje teži da bude gledan, to nekonvencionalniji smije biti. Nekonvencijalno ne znači samo nepoznato, već i neugodno, antipatično.

Publika postoji samo onda kad čovjek dopusti da mu se obraćaju kao donjem dijelu tijela. Puna kino dvorana znači niže pobude. Svaki film na kraju mora biti sramota. (Vlado Kristl)

Kako raditi slike neupotrebljive za vlast? Vlado Kristl je započeo projekt utopijske umjetnosti koja se opire svakom sustavu, a najprije vlastitom nakon iskustva Drugog svjetskog rata, ustrajno premještajući ovdje i drugdje svoju "siromašnu" liniju između okvira lirske apstrakcije i neokonstruktivizma, poezije, animacije i filma, slikarstva, kazališta, multimedijske i konceptualne umjetnosti. Pozitivi i negativi, varijante i varijabili, film vlasti, nefilm, kuće anarhije, škola postmoderne, politika okvira, slika oko slike, smrt slikarstva, smrt gledatelja, Don Kihot, Prometej, saga klonova, utopije, neke su slike-distrakcije iz njegovog ateljea za vizualne koncepte.

“Dobio sam pismo: Vaša antidržavna uvreda je spaljena i pozvat ćemo vas na odgovornost. Pobjegao sam u Njemačku. Na kraju sistem uvijek pobijedi.” Manifest filma distrakcije, refleksije nekontrolirane anarhije našeg svijeta je film za vrijeđanje države General i stvarni čovjek. Njegov egzilski nastavak Siromašni ljudi na istoj je liniji bijega, na prijelazu iz zatvorskog društva discipline u urbani prostor društva siromaštva. Jedini način da siromašni isprobaju pravo na napušteni grad, ako u nekom ponavljanju izađu kroz zatvorska vrata (čini se da smo vidjeli radnike kako uvježbavaju izlazak iz tvornice) jest anarhija. Ali i to je riječ iz sistema. Kristl zastupa ich, izazivanjem čovjekova “ja”: smijehom protiv generala, loncem protiv siromašnih, groteskom oko erosa, filmom oko filma. Ustanak izbija. Pet, deset, dvadeset, pedeset siromašnih izvode revoluciju u golome gradu i progone čovjeka s limenim loncem uz ratne zvukove juriša, topova i puškaranja. Oko filma, stvarni čovjek sastavlja i ukrašava njihove poze i geste, nepomična tijela s linijama i plohama stepenica i zidova. Kristlov je paradoks da svatko ima pravo na film uključujući i pravo da ne iskoristi to pravo. Samo je film koji je ispao iz sustava film. (Tanja Vrvilo)