Marco Ferreri - Redatelji/ce | Art-kino Croatia

Talijanski scenarist, glumac i režiser. Od samih početaka svoga življenja zainteresiran za film, ali sve do kraja 50-ih ostaje u svojstvu suradnika na filmu. U početku piše scenarije i povremeno glumi [od ostvarenih uloga ostat će mu najistaknutija ona u Pasolinijevom filmu Svinjac (Porcile, 1969.)]. Stvar se mijenja 1958. kada u Španjolskoj, u kojoj je, kažu, prodavao kino-opremu, snima naslov El pisito (Stančić) po scenariju napisanom u suradnji s piscem Rafaelom Azconom koji je od tada njegov glavni filmski suradnik. U toj zemlji je režirao još dva igrana filma – Los chicos (Klinci, 1959.) i El cochecito (Kolica, 1960.) – u kojima se jasno ocrtava njegova sklonost nagrizanju realistične naracije groteskom, a koju prati nesmiljeno ruganje institucijama, običajima i sklonostima malograđanskog društva, zbog čega od samih početaka ima problema s cenzurom.

            60-ih godina ponovo je u Italiji i snima crnohumorne filmove – Bračna postelja (Una storia moderna: l’ape regina, 1963.), Žena-majmun (La donna scimmia, 1964.) i Harem (L'Harem, 1967.) – koji ponaosob provociraju i sablažnjavaju publiku te zabavljaju kritiku pa mu filmovi uglavnom nižu financijske neuspjehe, a postižu uspjehe na filmskim festivalima (nagrada Najbolja glumica Marini Vlady za ulogu u filmu Bračna postelja). Naslovima Dillinger je mrtav (Dillinger è morto, 1969.), Muško sjeme (Il seme dell'uomo, 1969.), Audijencija (L'udienza, 1971.) i Liza (1971) Ferreri još više zaoštrava svoju kritiku društva kroz mračne i apsurdne prikaze ispraznosti pojedinaca bez izlaza iz vlastitih stanja kojima privlači pažnju međunarodne kritike te si ujedno otvara mogućnost rada u Francuskoj, snimajući od tad filmove većinom u talijansko-francuskoj koprodukciji. Svojim sljedećim filmom Veliko žderanje (La grande bouffe, 1973.) ostvaruje najveći komercijalni uspjeh, a vrlo zapaženo prolaze i Posljednja žena (La dernière femme, 1976.), Zdravo, muškarčino, (Rêve de singe, 1978.), Priče obične ludosti (Tales of Ordinary Madness, 1981.) te Priča o Pieri (La storia di Piera, 1983.) koja je Hanni Schygulli iste godine donijela nagradu za najbolju glumicu u Cannesu.

            Od ostalih naslova treba istaknuti njegov najveći iskorak u politički film, Ne diraj bijelu ženu (Touche pas à la femme blanche, 1974.), u kojem se redatelj s radikalno ljevičarskih pozicija brutalnom dekonstrukcijom obrušio na žanr vesterna preko ličnosti generala Custera i rekonstrukcije Bitke kod Little Bighornea. Film je velikim dijelom snimljen u iskopinama jednog pariškog gradilišta koje je tih godina doživljavalo transformaciju iz centralne gradske tržnice (Les Halle) u kolosalni supermarket (Forum des Halles).

            Od značajnijih priznanja Ferreri je za film Dječji vrtić (Chiedo asilo, 1979.), u kojem glavnu ulogu glumi Roberto Benigni, 1980. na Berlinaleu dobio Srebrnog medvjeda, a 1991. na istom festivalu film Kuća osmijeha (La casa del sorriso) nagrađen je Zlatnim medvjedom.

Ostaje upamćen kao jedan od kontroverznijih talijanskih redatelja, što u toj kinematografiji nije lako postići.