Svijet rada i tame - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Kad u najnovijem filmu Kena Loacha Oprostite, mimoišli smo se ugledamo njegova junaka Rickyja Turnera kako kombijem razvozi različite proizvode naručene on-line, učinilo nam se kao da smo na njegovoj ruti uočili Daniela Blakea iz autorova prethodnog komada koji na zidu ispisuje ironični grafit, zamolivši socijalne službe da barem promijene onog vražjeg Vivaldija kojeg puštaju kad su im linije zauzete. No dok je Daniel bio žrtva državne administracije, Ricky je žrtva prekarijata u onom istom uberiziranom svijetu koji radnike pretvara u robote i zabranjuje im da naprave pauzu, pa se moraju ispišati u plastičnu bocu kad zagusti. Želimo li doista svijet u kojem ljudi rade pod takvim pritiskom? Neispavani i izmrcvareni. Svijet koji slijedi Uberov model rezanja troškova i restrukturiranja. Svijet u kojem je tehnologija nova, a eksploatacija stara. Svijet u kojem radnička prava pripadaju nekoj zaboravljenoj galaksiji.

U hrpi live-streaming snimki koje je iznimna Zhu Shengze (Present.Perfect.) prikupila s različitih online platformi, ugledat ćemo tvorničku radnicu koja koristi odsutnost šefa da bi s nama podijelila vlastitu intimu, paralelno radeći na stroju u seriji repetitivnih pokreta. A jedan bauštelac na tom istom live-streamingu krati vrijeme moonwalkingom. On je za razliku od Loachova junaka barem imao vremena da se malo razgiba tijekom pauze za marendu. Pikseliziran i nervozan, autoričin doks kolektivni je portret generacije koja ne pravi razliku između online i offline prezenta. To su ona ista lica suvremene Kine koja smo upoznali u ranim Zhangkeovim i Bingovim filmovima. No dok im je virtualni svijet podario boju, Shengze će je zamijeniti zrnatom crno-bijelom fotografijom. Jer, ono što je za autoricu kolaž sastavljen od live-streaming materijala, to su za Romana Polanskog (Oficir i špijun) grafološke analize i krhotine papira koje sastavlja pedantni Picquart u još jednoj sondaži afere Dreyfus, e da bi ih zalijepio u cjelinu i došao do istine, dok se optuženik nalazi u zatočeništvu Đavoljeg otoka, sveden na sjenu i praktički izbačen iz naracije.

I dok Loach koristi lokacije neizostavnog Newcastlea, Rabah Ameur-Zaïmeche (Južni terminal) igra na krajnje apstraktne urbane pejsaže bliske Petzoldovu Tranzitu. Ali u diskursu alternativnog prostora Foucaultovih heterotopija, pri čemu razlike između gangstera, vojske, policije i terorista koji operiraju u autorovoj bezimenoj zemlji, postaju krajnje ambivalentne. I najnoviji komad Pedra Coste Vitalina Varela njegov je možda najmračniji, ali i najjednostavniji, najtužniji i najljepši dosad. Autorov neizostavni Ventura sada je bezimeni pastor u trošnoj crkvi koju su napustili i bog i vjernici. S Vitalinom ga povezuje šapat nenadoknadiva gubitka. On je izgubio vjeru, a ona muža. Ona će bosonoga zakoračiti na lisabonski aerodrom, gdje je doputovala sa Zelenortskih otoka na njegov posljednji ispraćaj. Ali stigla je prekasno. Njen Lisabon je onirični i sablasni prostor ispunjen sjenama, vlažnim zidovima i labirintima mračnih ulica, s figurama čiji se unutarnji monolozi doimaju poput molitvi. U potrazi za istinom i sjećanjima.

I u Kantemira Balagova (Visoka djevojka) u prvom planu su tijela koja se dave i tragaju za zrakom. Tijela čiji ožiljci nisu samo oni vanjski koje je izazvao šrapnel, već i oni intimni, dok Maša odlikovana za zasluge u bitki za Berlin i njena prijateljica Ija koja joj je čuvala dijete, pokušavaju nanovo izgraditi razorene živote u mizeriji poratnog Lenjingrada. S druge strane, u nevidljivom komadu Gorana Markovića (Variola vera) tijela su prekrivena lezijama koje prizivaju ikonografiju horora koji ne plaši samo hipohondre.

I kao što veliki Marco Bellocchio u Izdajniku igra na distorzije povijesti, promatrajući njena zbivanja kroz leće subjektivnosti, podarivši nam romantičnog pokajnika Buscettu, sa sudnicom transformiranom u prostor commedie dell'arte, tako je i atipični Pietro Marcello (Martin Eden) transponirao literalni klasik Jacka Londona u Napulj, s junakom zaljubljenim u ljepotu i kulturu kao instrumente emancipacije, koji će prigrliti ideje britanskog socijalnog darviniste Huberta Spencera. Veliki je to i totalno nesavršeni komad s dušom koji govori o konfuznim vremenima u koja smo svi uronili. Zato svijet političke korupcije, paranoje i osvete u kojem se zatekao junak Sorogoyenove Vlasti nije samo blizak Bellocchiu, nego i onim Mussolinijevim hodnicima moći koje promatra Bertolucci u Konformistu, toj suptilnoj anatomiji talijanske fašističke prošlosti. Iako je Sorogoyenov komad ambijentiran u dekadi rušenja Twinsa i Mreže, ali i pojave iPhonea na tržištu, najavljujući neke nove (španjolske) populizme.

Ako se Markerov La jetée bavi snagom sjećanja, Matrix braće Wachowski, snimljen prije no što će Larry postati Lana, uz kojeg će vaše i naše Art-kino ugasiti 11 cyberpunkerskih rođendanskih svjećica uz zvuke DJ-a Marija Kovača, svodi se na dijalog između jednog glumca i njegova izražajnog sredstva, dakle, na sposobnost filma da modelira i rekonstruira njegovu sliku, dajući život hibridnoj digitalnoj kreaturi, koja promatra i razmišlja brojkama i kodovima. U priči o običnom čovjeku koji posjeduje skrivenu moć spašavanja svijeta, kao klasičnoj stripovskoj paradigmi izmučenog superheroja.