Program 1: Amos U Zemlji Čuda: Novi Dom - Prikazivanja | Art-kino Croatia

Pomalo situacionistički pogled na New York u kojemu je Amos Vogel, prognan iz svoje domovine i svog materinjeg jezika, pronašao novi dom i više od jednog jezika. Film Na ulici uvodi sljedeću ideju: “Ulice siromašnih četvrti velikih gradova prije svega su kazališna pozornica i bojno polje. Ondje je, nesvjestan i neopažen, svaki čovjek pjesnik, masker, ratnik, plesač”. Na kraju programa postapokaliptična pucačina prikazuje Manhattan u retrovizoru, od urbanog aktivizma Jane Jacobs do otoka bogatih Donalda Trumpa.

(tekstovi Alexander Horwath & Regina Schlagnitweit; prevela Marina Schumann)

-

AMOS U ZEMLJI ČUDA

Alexander Horwath & Regina Schlagnitweit

“Kada me pitaju kako mogu danas biti optimističan u pogledu mogućnosti progresivne politike ili subverzivne umjetnosti, obično kažem: ‘Imam više povjerenja u svoje neprijatelje nego u prijatelje.’ Uvjeren sam da će moji neprijatelji nastaviti raditi najnečuvenije represivne stvari i da će tako neizbježno izazvati revolt onih koje se umjetno i nasilno isključuje ili guši. Snaga umjetničkog impulsa koji stvara ono što nazivamo avangardom ne može se prevladati i uvijek će se iznova uzdići.” (Amos Vogel)

U travnju 2012., kada je Amos Vogel umro u dobi od 91 godine, New York Times je u osmrtnici iznio sljedeću očitu činjenicu: “Izvršio je utjecaj na povijest filma kojim se mogu pohvaliti samo malobrojni ne-filmaši.” Uslijedio je citat Martina Scorsesea: “Taj čovjek bio je div.” Pokušaj da takvom čovjeku odamo zasluženu počast na stogodišnjicu njegova rođenja naprosto mora propasti na jednako divovski način. Jedino čemu se možemo nadati s ovom filmskom selekcijom jest da ćemo prizvati neke nijanse Amosa Vogela – njegovu ostavštinu kao kustosa, pisca, utemeljitelja i učitelja filmske kulture – i slijediti njegov primjer: birati samo najbolje, ali izbjegavati birokratizam.

Amos Vogel(baum) rođen je u progresivnoj židovskoj obitelji u Beču, a ime je dobio po društvenom kritičaru i proroku iz 8. stoljeća. Odrastao je u legendarnom desetljeću “Crvenog Beča” i pohađao je srednju školu u vrijeme austrofašizma i nacionalsocijalističkog “anšlusa” Austrije 1938. Volio je filmove i knjige, ali njegov je plan da bude književnik ostao neispunjen kada je, kako bi preživio, u ranoj mladosti postao prognanikom u New Yorku.

U jesen 1947., dok je još bio student Nove škole za društvena istraživanja na Manhattanu, Vogel je sa suprugom Marcijom osnovao Cinema 16 – “filmsko društvo za odrasle filmske gledatelje”, koje je prikazivalo “filmove koje ne možete vidjeti drugdje” u sklopu programa koji su prkosili svakoj kategorizaciji. Društvo Cinema 16 zaobilazilo je pravila cenzure i komercijalnog prikazivanja filmova, a s bazom članova koja je ubrzo narasla na 7000 obnovilo je obećanje pokreta filmskih klubova u međuratnoj Europi. Postalo je središnjom obavještajnom službom u procvatu sjevernoameričke filmske kulture tijekom 1950-ih i 60-ih godina.

Godine 1963. Vogel je zatvorio Cinema 16, napisao knjigu za djecu i postao suosnivačem i jednim od direktora Njujorškog filmskog festivala. No krajem 1960-ih njegove ideje o tome što bi filmski festival mogao (a što ne bi smio) biti više nisu bile kompatibilne s kulturom velikog novca, osrednje umjetnosti i malograđanskog duha koja je vladala u Lincoln Centru. Vogel se okrenuo podučavanju i počeo osmišljavati knjigu za odrasle čitatelje. Zadržao je mjesto profesora na Sveučilištu u Pennsylvaniji dulje od bilo kojeg drugog u svojoj karijeri (1973.-91.), a njegova knjiga Film kao subverzivna umjetnost (1974.) pokazala se jednom od najlegendarnijih (i ikonografski najprivlačnijih) publikacija o filmu svih vremena. Obje aktivnosti nastavile su njegovu cjeloživotnu gestu neustrašivog dijeljenja i prikazivanja onoga što je vidio i razumio, a to je prije svega bila moć umjetnosti i filma, kao i njihova ograničenja u suočavanju s poviješću.

Amosa smo osobno upoznali 1993. godine. Vratio se u Beč kako bi održao govor čiji bi se naslov mogao prevesti kao “Poziv na oprez” ili “Molba za sumnju”. Bio je skeptik i antidogmatski socijalist, duboko racionalan čovjek koji je veličao poluhipnotičke, iracionalne sile filma, modernist koji je uživao u predmodernom konceptu kabineta čuda gdje se još nije razdvajalo “umjetnost” od “kurioziteta”. Nadamo se da će naš homage prizvati taj duh – kao i neke od duhova koji su ga proganjali i tješili. Ne kopiramo njegove programe, ali Amos je prikazao ili napisao više od polovice filmova koje smo odabrali. Svakoj sekciji dodali smo uvodni element (zaslugom Paula Cronina), a izbor sadrži samo jedan igrani film – kao zamjenu za mnoge koji bi mogli zauzeti njegovo mjesto (Buñuel, Herzog, Chytilová ili Garrel). Kao i u Amosovim programima, tu je puno sukoba i animacije, znanosti i seksa. A budući da je uvijek nastojao biti u toku s aktualnom produkcijom, uključili smo i novije filmove umjetnika koji su bili premladi, a da bi ušli u njegovo vidno polje.

U Vogelovu pristupu uvijek je bilo prizvuka Abyja Warburga: ozbiljne igre vizualnog pamćenja i kulturnih asocijacija tog povjesničara umjetnosti žive u njegovu odnosu prema filmovima. Tako se i ovaj program može promatrati kao Atlas Mnemosyne u spomen Amosu Vogelu.

(prevela Marina Schumann)