Petulia - Filmovi | Art-kino Croatia

Petulia (Julie Christie), reklo bi se, čudna je cvjećka… Dakle, čudne su i okolnosti vezane uz nju. Recimo, djelomično i zbog njezine krivice, jednog meksičkog dječaka udari auto pa ga operira kirurg Archie (George C. Scott), što ona iskoristi kako bi s njim započela 'aferu', u kojoj najmanje ima upravo afere a najviše njezine luckaste ličnosti, no to svejedno ne 'sjeda' najbolje Davidu (Richard Chamberlain), Petulijinom mužu, još manje njegovim bogatim roditeljima. Sâm Archie je razveden i ima novu djevojku May (Pippa Scott), ali nije najsigurniji ne bi li se pomirio s Polo (Shirley Knight), roditeljicom njihovo dvoje djece. S pojavom Petulije u sve se odnose uvukao novi nemir, a s njim u paru često dolazi i ljubav pa se u Archiejevom stomaku, inače ravnodušnom prema Petuliji, počinju naseljavati leptirići. Nakon konačno zajednički provedene noći, Archie odlazi svoju nedjelju provesti sa sinovima, a po povratku u stan pronalazi Petuliju teško pretučenu.

Premda je žanrovski vrlo općenito određen kao melodrama, film Petulia zapravo je vrlo neobičan i živahan film, moglo bi se reći: ljubavna priča viđena iz vrlo iščašenog kuta gledanja, tj. snimanja. No ako se zna kako ga je režirao Richard Lester, naturalizirani britanski redatelj koji je slavu stekao radeći filmove s članovima Beatlesa (A Hard Day's Night, 1964. i Help!, 1965.) u kojima se miješaju dokumentarizam, glazbena komedija, psihodelija i, naravno, fantazija, potom parodije The Knack ... and How to Get It (1965.) i A Funny Thing Happened on the Way to Forum (1966.) te filmovi apsurda How I Won the War (1967.) i The Bed-Sitting Room (1969.), onda režijska zaigranost à la nouvelle vague na režijskom i bogata paleta boja na fotografskom planu (ovo je, inače, zadnji film Nicholasa Roega na funkciji snimatelja) ne bi zapravo trebala čuditi. Također ne treba čuditi što se u filmu pojavljuju bendovi poput Big Brother and the Holding Company i The Grateful Dead ako se zna da je film sniman usred San Francisca i onog što se naziva Summer of Love, no zato bi gledatelja moglo iznenaditi što se u njemu pojavljuje mnogo nasilja, što je pak komentar tehnološki visoko razvijenog društva neobično zabavljenog vlastitim komforom. I premda je nastao u istom ozračju i sa istom svježinom kao, recimo, The Graduate (1967.) ili Easy Rider (1969.), Petulia je prošla dosta nezapaženo, ostajući rijetko viđenim i voljenim kultnim naslovom, čemu je, premda nehotice, pridonio i Lesterov režijski stil koji će u Americi biti prihvaćen tek nekoliko dekada kasnije.