Persona - Filmovi | Art-kino Croatia

Tijekom izvedbe Euripidove Elektre, Elisabet Vogler (Liv Ullmann) doživljava psihički slom i prestaje govoriti. Zahvaljujući velikodušnoj ponudi svoje psihijatrice (Margaretha Krook), umjesto na odjelu glumica će svoj oporavak provesti u njezinom ljetnikovcu, dok će se o njoj brinuti medicinska sestra Alma (Bibi Andersson). Iako je njezin zadatak potaknuti Elisabet da progovori, odnos koji se među njima razvija zapravo je proces u kojem se njihove uloge postupno zamagljuju i zamjenjuju, a sama terapija u jednoj od protagonistica izaziva krizu identiteta.

Šutnja kada postane pravi oblik istine, onda se na obzoru pojavi film poput Persone. Uz danje svjetlo, uz puno danjeg svjetla. Jer ako je za filmove poput Tišine i Pričesnika (oba 1963.) inspiracija došla iz glazbe, onda je za ovaj film presudna bila sunčeva svjetlost. I Bergmanov slučajni susret s prizorom dvije žene koje sjede jedna pored druge i uspoređuju si ruke. I redateljeva fascinacija sličnošću dviju glumica zbog kojih je nastao scenarij. I njegov boravak u sanatoriju zbog upale… I… td. Rezultat je film koji je posvađao mnoge filmske kritičare, a dio gledatelja ostavio zbunjenima. Jer takve su bile te 60-te godine: razdoblje dominacije modernističkih stremljenja i neprestanog iznalaženja novih formi filmskog pripovijedanja, pogotovo u europskim kinematografijama. Uzrok tomu svakako je uvodna sekvenca – koja je Bergmanu poslužila kao autoreferencijalna polazna točka kojom se propituje sama narav filmskog medija, odnosno njegova artificijelnost koja će se u nastavku filma koristiti kao sredstvo upozoravanja gledatelja da je ono što promatra na platnu samo dobro usklađen niz predstavljačkih tehnika kojima se kreira iluzija stvarnosti – kao i zamućenost same filmske radnje u kojoj ne samo da nije jasno razlučena 'realnost' od 'mašte' – što je još jedna osobitost filma: sve prikazano je 'stvarno', neovisno o njegovoj funkciji – već se i pitanje identiteta promatra kroz provodni motiv zrcala pa je za tumačenje filma zavodljiv upravo odnos među protagonisticama, narav kojeg je istaknuta u nazivu filma (persona=maska). Unatoč svojoj 'neproničnosti', film je od samih početaka naišao na dobar prijem publike, a struka je, pored scenarija i režije, isticala izniman rad snimatelja Svena Nykvista (zaslužnom za fascinantnu vizualnu komponentu filma) te glumačka ostvarenja Bibi Andersson i Liv Ullmann (kojoj je to bio prvi ozbiljniji angažman na filmu, kao i prva suradnja s Bergmanom), na čijim plećima čitav film zapravo počiva. Također, u redateljevom opusu ostat će zabilježeno kako je Persona na formalnom planu Bergmanovo najeksperimentalnije djelo, a danas se redovito navodi kao njegov magnum opus.