Pat Garret i Billy The Kid - Filmovi | Art-kino Croatia

Pat Garrett (James Coburn) i Billy the Kid (Kris Kristofferson) stari su znanci, no vremena se nepovratno mijenjaju pa je tako, pronašavši prijatelja, Garrett upozorio Billyja kako bi mu bilo najpametnije spustiti se u Meksiko jer nakon što postane šerif okruga morat će ga uhapsiti. Billy odbija, optužujući ga da se prodao Santa Fe Ringu, udruženju političara i poduzetnika umiješanih u mutne financijske poslove i otimanje zemlje. Nakon što mu pripremi zamku i ubije većinu bande, Garrett hapsi Billyja i sprovodi u zatvor ispred kojeg se za njega grade vješala, no Billy uspijeva pobjeći, ostavljajući za sobom krvavi trag. Prisustvo odmetnika u regionu, tj. njegova sloboda predstavlja prijetnju interesima moćnika, stoga i pritisak na Garretta da ukloni Billyja postaje sve neposredniji.

Posljednji u nizu tzv. revisionist western filmova, bar što se Sama Packinpaha tiče, Pat Garret & Billy The Kid isprva je bio projekt kojeg je trebao režirati Monte Hellman prema scenariju Rudyja Wurlitzera, s kojim je surađivao i na filmu Two-Lane Blacktop (1971.), no zahvaljujući Jamesu Coburnu Packinpah se uključio u njega i naposljetku ga prilagodio svojim zamislima, koje su u Wurlitzerov scenarij unijele izmjene u vidu prologa i epiloga čime se je radnja zaokružila i glavna tema filma – izdaja – poentirala, a vremenske razine usložnile. Sa Krisom Kristoffersonom pak dio filmske ekipe postao je i Bob Dylan koji je trebao napisati tek naslovnu pjesmu, no nastao je čitav soundtrack (s Knockin’ on Heaven’s Door kao najpoznatijom pjesmom), što je uvelike odredilo i atmosferu filma, ostvarivši pritom i svoje prvo filmsko pojavljivanje u ulozi tiskarskog šegrta Aliasa koji se pridružuje Billyjevoj bandi. Za potrebe filma Packinpah je uspio okupiti impresivnu glumačku postavu sastavljenu od legendi vesterna i čestih filmskih suradnika (Richard Jaeckel, Katy Jurado, Chill Wills, Barry Sullivan, Jason Robards, Slim Pickens, Jack Elam, R.G. Armstrong, Elisha Cook Jr., Harry Dean Stanton, L. Q. Jones, Emilio Fernández…), što je garantiralo i veliki tržišni potencijal filma, pa ipak projekt ostaje poznat i po vrlo problematičnoj produkciji te u konačnici MGM-ovoj verziji kopije (106 min) koja se je uvelike razlikovala od grubo montirane redateljeve (124 min), tzv. preview version, zbog čega je Packinpah ušao u sudski spor sa studijem i zahtijevao da mu se ime ukloni s popisa suradnika. Njegova verzija svjetlo je dana ugledala tek 1988. na posebnoj projekciji, ali nije bila distribuirana u kinima. Na velikom platnu Art-kina pak prikazat će se treće, "special edition" izdanje u trajanju od 117 min, najpribližnije autorovoj zamisli.