Zatvori i podrumi - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

U dokumentarnom filmu Old Days Han Sun-heeja, prikazanom ovih dana na Far East Festivalu u Udinama, koji bilježi genezu Old Boya i zbivanja na njegovu setu (film je trebao biti jedan od dodataka na posebnom Blue Ray izdanju tog kultnog komada Park Chan-wooka, ali je na kraju procijenjeno da je zbog hrpe snimljenog materijala zaslužio biti distribuiran kao zasebna cjelina u formi dugometražnog doksa), saznali smo i to da je Park inzistirao da njegov glumac Yu Ji-tae nosi jaknu s dva dugmeta umjesto onu s klasična tri, jer su takve nosili junaci francuskog noira. Također smo saznali i to da Park voli svojim glumcima poklanjati knjige, dok se njegova ekipa doima kao da je izašla iz nekog filma Hong Sang-sooa. Sva ta Parkova pedanterija i rafinman doživjeli su klimaks u estetiziranim kadrovima Sluškinje, adaptaciji romana Fingersmith velške spisateljice Sarah Waters, koji se može promatrati kao totalna eksplozija formalnog fetišizma. Riječ je o krajnje senzualnom ali i okrutnom filmu koji donosi možda najerotskiji lezbijski prizor koji smo vidjeli na velikom platnu u zadnjih desetak godina, pa i šire.

Ženama se bave i dva zanimljiva komada iz programa Dana arapskog filma. Scenarij Djevojaka iz tvornice u režiji legendarnog egipatskog sineaste Mohameda Khana, potpisuje autorova supruga Wessam Soliman koja je dvije godine bila zaposlena u jednoj tekstilnoj tvornici kako bi što bolje upoznala svakodnevicu njenih radnica. Rezultat je Khanov neodoljivi komad koji priziva retoriku egipatske melodrame o ljubavnim razočarenjima i testovima trudnoće. S druge strane, u Heroini Alžirca Cherifa Aggounea, njegova odlučna i hrabra žena traga za mjestom u društvu nakon što je preživjela teroristički napad na njenu farmu.

I dok Zinzana Majida Al Ansarija koju ćemo u vašem i našem Art-kinu također vidjeti u Danima arapskog filma, promatra klaustrofobične interijere jedne zatvorske ćelije u diskursu tenzične igre mačke i miša (film krade sumanuti Ali Suliman u ulozi psihotičnog policajca čije geste prizivaju Dennisa Hoppera iz Plavog baršuna), sličnu retoriku komorne drame koristi i Lov na duhove koji prikazujemo u sklopu gostovanja Subversive Film Festivala. Njegov autor Raed Andoni igra na gotovo identične mehanizme 'teatra potlačenih' koje koristi Mograbi u doksu Iza ograda, samo što afričke izbjeglice sada zamjenjuje grupa Palestinaca koji insceniraju užase koje su proživjeli u izraelskim zatvorima, rekonstruirajući ponižavajuća ispitivanja i torture, natopljene mokraćom straha, ali i garnirane ponekim ironičnim pasažem, poput onog u kojem jedan od njih nerado pristaje 'odglumiti' bliski zatvorski susret s homoseksualnim čuvarom, jer uskoro treba proslaviti zaruke.

Posve drukčiju vrstu zatočeništva pokazuje Viva Paddyja Breathnacha, kroz patnje mladog Jesusa koji noću nastupa u havanskom klubu kao drag queen, gdje će za šankom ugledati oca koji je izašao iz zatvora (glumi ga onaj isti Jorge Perrugoria koji je u Jagodi i čokoladi portretirao gay Kubanca). A u Maturi Christiana Mungiua, otac pokušava osigurati kćeri bolju budućnost i izbaviti je iz 'zatočeništva' rumunjske provincije, te je poslati na studij u Veliku Britaniju, gdje joj je ponuđena stipendija. Ali stvar će se zakomplicirati kad kćer postane žrtva seksualnog napada, iako zlostavljač nije mogao postići erekciju. Priča je to o kompromisima, korupcijama, principima i iluzijama roditeljske kontrole. Tko je u prvom planu? Otac? Nova generacija? Rumunjska? Odgovor glasi – od svega ponešto. 

Poput Mungiua, tako i braća Dardenne u svom rigoroznom 'fizičkom' filmu o težini odgovornosti (Nepoznata djevojka) stavljaju u prvi plan socijalni moment priče i manje im je zanimljiv njen 'whodunnit' diskurs (liječnicu proganja osjećaj krivnje jer se oglušila na tragediju crnkinje koja je u panici pokucala na vrata zgrade u kojoj je smještena njena ordinacija), s izbjeglicom koji u strahu da će biti deportiran ne pristaje na bolnički tretman jer nema dokumente, iako mu doktorica Jenny kaže da će mu svaki liječnik pomoći u tajnosti. Ipak, onaj finalni zagrljaj ne nudi osjećaj topline i emocija poput suza Marion Cotillard u filmu Dva dana, jedna noć. Ali on nam je opet tako prokleto blizu.

Braći Dardenne zasigurno bi se svidio izvrsni doks Fernanda Leona de Aranoe Politika, priručnik za upotrebu, još jedan doks s programskim pečatom Subversive Film Festivala, čiji tajming prikazivanja s obzirom na lokalne izbore nije mogao biti bolji. Film prati vrtoglavi politički uspon španjolskog Podemosa čiji je lider Pablo Iglesias mobilizirao u roku od jedne godine novo biračko tijelo 'indignadosa', svjestan da se tekući politički sistem ne obraća njima, već ih tretira kao potrošnu robu u rukama premijera Rajoya. No istinska zvijezda Podemosa njegov je politički strateg Inigo Errejon, taj krajnje elokventni mladac s izgledom 13-godišnjeg yuppieja. Dok promatramo njegovu svakodnevicu praćenu perkusionističkim dionicama Antonia Sancheza, koji je radio glazbu za Inarrituov Birdman, Podemosove seanse postaju nešto poput političkog ekvivalenta free jazza.

Zato je Sanchezov ritam ludila naprosto idealni uvod u biopic Dona Cheadlea o umornom Milesu Davisu (Prije svega Miles), izoliranom u kokainskom podrumu svoje zgrade, dok s kata iznad dopiru zvuci disco tuluma. Autorov film baš i ne pojašnjava zašto je Davis proveo pola dekade u tom 'zatočeništvu'. Možda Cheadle nije dosegnuo onu istu slobodu koja se dogodila njegovu legendarnom junaku (portretira ga sam autor filma). Ali zato je tu novinar Ewan McGregor koji će Davisa izvući na dnevno sunce. Jer, u mraku vašeg i našeg Art-kina, glazba i dalje svira.