Veljača u Art-kinu: 'VRIJEME NJEŽNOSTI' - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Kada nam u remek-djelu Apichatponga Weerasethakula 'Ujak Boonmee koji se sjeća prošlih života' umirući lik ujaka poručuje da nije siguran da li su njegove oči zatvorene ili otvorene, ali ne vidi ništa jer mu se još nisu adaptirale na tamu, takav je i halucinantni efekt autorova filma. Zato se u filmu pojavljuje majmunski duh. To je reinkarnacija ujakova sina. On dolazi iz šume i posjećuje ga. Posjećuje ga i duh njegove umrle žene koja se brine o njemu. To je film krajnje jednostavnih i primitivnih fantoma. Film o nježnosti radi nježnosti i ljepote radi ljepote. Nježnosti tišine i nježnosti jezika. Čisti film. Ali tamo gdje je Weerasethakulova 'Tropska bolest' započela svakodnevnicom i s Clashom da bi okončala u vizijama, 'Ujak Boonmee' započinje s vizijama da bi okončao u svakodnevnici, konkretnije, u sobi bangkoškog hotela. Naravno, Weerasethakul nije imun na politički diskurs, samo što je njegova snaga političkog i umjetničkog otpora dozirana diskretno. Zovite ga Joe. To je sineast s najkompliciranijim imenom u povijesti filma i čovjek s najjednostavnijim nadimkom. Zato ima neke proklete simbolike u autorovoj znamenitoj umjetničkoj instalaciji sa svemirskim brodom, jednim od njegovih brojnih 'misterizonih objekata' koje je izlagao u prestižnim galerijama. U 'Ujaku Boonmeeju' svemirski brod nam zapravo nije ni potreban, jer smo se na nj već ionako ukrcali. Alieni su se spustili na zemlju, omamivši nas intergalaktičkim sokovima, i mi smo na njihovoj strani, konkretnije, na Weerasethakulovoj strani.

Nevjerojatnu dozu nježnosti podario nam je i Michelangelo Frammartino u zanosnoj filmskoj elegiji 'Četiri lica' čiji autor puno duguje Weerasethakulu u stvaranju meditativnog odnosa prema ritmovima prirode, dok prati polaganu smrt jednog calabrijskog sela kroz četiri sezonska ciklusa, pokušavajući gotovo pitagorejski združiti humano, animalno, biljno i mineralno u autohtonu cjelinu. Ono što dakle zanima Frammartina nije povratak u prošlost, već kontinuitet, transmisija i transformacija.

I dok je motiv (prijeteće) šume prisutan i u začudnom animiranom filmu 'Tajna Kellsa', ona nije ispunjena Weerasethakulovim majmunima fluorescentno crvenih očiju i princezama koje siluju somovi, već se u njenom jezeru sa slapom brčka bajkovita djevojčica vučica Aisling, dok Weerasethakulov animalizam zamjenjuje oslikavanje srednjevjekovnih svetih knjiga. A umjesto fotografija na kojima Weerasethakulov majmunski duh pozira s grupom gerilaca u maskirnim uniformama, u Moorea & Twomey najveća prijetnja samostanu su Vikinzi.

Nježnost odnosa jednog introvertiranog dječaka i jedne teen vampirice koja je dječaku jedina bila u stanju pružiti emocije i pažnju za kojom je toliko čeznuo, prisutna je i u hororu 'Pustite me unutra' Matta Reevesa, iznenađujuće efektnom remakeu Alfredsonova genijalnog filma 'Neka uđe onaj pravi' koji promatra život kroz zamagljene prozore. Reevesova kontekstualizirana priča transponirana je iz sniježnog Stockholma u sniježni Los Alamos osamdesetih. I dok Fincher odlazi u Švedsku da bi u svom remakeu 'Muškaraca koji mrze žene' zadržao originalne švedske lokacije, autorske migracije nisu mimoišle ni Dagura Karija koji napušta Island i odlazi u New York gdje je ambijentiran njegov prvi američki film 'Dobro srce' u kojem je nanovo združio Paula Danoa i Briana Coxa iz Cuestina queer komada 'L.I.E.', samo što Cox više nije pederast iz susjedstva, ali zato ostaje Danov zaštitnik, kao što i njegova mantra i dalje ostaje 'No women!'

Životima adolescenata posvećen je i naš već tradicionalni Ciklus japanskog filma, u rasponu od iščašenih komada koji se napajaju pop imaginarijem i ikonografijom mange ('Adrenalinska vožnja') do intimističkih elegija Kazua Kurokija ('Dječakovo ljeto 45') koja slijedi Imamurine i Shinodine opsesije u suočavanju s ratnim i nuklearnim neurozama.

Rat je i dominantna tema malog velikog filma Mahamat-Saleha Harouna 'Čovjek koji vrišti' koji poput Weerasethakula igra na jednostavnost, sporost i ekonomičnost filmskog kadra, samo što je Harounov prostor još rudimentarniji, nestabilniji i opasniji u studioznim kompozicijama kadra (vizija oca koji tumara čadskom pustinjom nije ništa manje nadrealna od vizije majmunskog duha koji tumara tajlandskom prašumom i pridružuje se obitelji na večeri). S druge strane, u Harouna rijeka postaje lokacija posljednjeg ispraćaja voljene osobe kao i u Alekseja Fedorčenka ('Tihe duše'), čiji se tretman erosa nimalo ne razlikuje od sirovog prosedea Michaela Rowea ('Prijestupna godina'). No, dok Fedorčenko kombinira etnologiju erosa (ritualno privezivanje svilenih traka na pubis) sa sirovijim pasažima (bliski susret s prostitutkama), u Rowea su Laurini susreti s nepoznatim muškarcem neka vrsta produžetka socijalnog odnosa baziranog na funkcionalnosti i profitabilnosti, iako bi svaki pametni baštinik Freudovih teza rekao da nakon svakog mazohizma slijedi neki oblik sadizma okrenut samom sebi.

I završimo u glazbenom ali ništa manje erotskom tonu. Mnogima ne samo ultimativna ikona rocka već i ultimativni seks simbol u pripijenim kožnim hlačama, mitski Jim Morrison kao glavni akter rockumentarca Toma Di Cilla 'The Doors: When You're Strange' nije ništo drugo nego čovjek koji je pretvorio život u (erotski) film.