Toni! Toni! Toni!

Toni! Toni! Toni!

Objavljeno: 03.11.2016.

Još od kultnog Itamijeva Tampopoa, pa sve do Kawamurina doksa 'Kapi s neba: Juha života', postalo je evidentno da japanski sineasti vole kulinarske teme. Zato hrana postaje leitmotiv ovogodišnjeg Ciklusa japanskog filma u vašem i našem Art-kinu. Bit će na njegovoj trpezi finog tofua (Grimizno nebo), ali i slasne pečene piletine (Karaage Usa) koju treba zaliti pinot noirom s Aovih vinograda (Suze grožđa). Nakon toga slijedi osvježavajući desert u obliku kakigorija, nešto poput japanske verzije talijanske granite (Poklopac mora). A ako se probudite mamurni od tih slasnih filmova, popijte čašu mlijeka s farme na kojoj su se zatekli Yoshidini momci u neodoljivoj Srebrnoj žlici, snimljenoj prema kultnoj mangi Hiromua Arakawe. 

Nešto prozaičniju gastronomiju koristi brat junakinje iznimnog dugometražnog debija Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat, čiji je dnevni obrok u plastičnoj kutiji, a koja se proteže čitavim filmom kao metafora njegove čemerne svakodnevnice i obiteljskih patologija. Poput autoričinih kratkiša, tako je i u ovom filmu njen prosede hladan i sirov, s likovima koji stalno tragaju za ljubavlju, iako se u svojim animalnim porivima tek mogu zadovoljiti porcijom brzog seksa na morskim stijenama, poljupcem u kafiću i džointom podijeljenim na zidiću ponad Šibenika. Inače, Jušić se pridružuje povelikoj grupi autora koji su sudjelovali u projektu Transmania, inspirirani nadrealnom metodom Cadavre Exquis u kojoj svaki redatelj nastavlja/nadopisuje svoj petominutni dio priče na onaj prethodni, od kojeg je vidio samo posljednju minutu. Imamo tu Gorana Bogdana koji čeka na svoj red za gang-bang, Lanu Barić koja postaje domina i 'kobasičarka iz Đakova, te Milivoja Beadera s psećom S/M ogrlicom oko vrata. Za čedni hrvatski film prilično atipično. Jušić je Transmaniji podarila malo brašna i opaku Marinu Redžepović. Opet smo se dakle zatekli u gastro sferama. Iako se u tom 'omnibusu' kruhom više nabacuje.

Kao i u Ne gledaj mi u pijat, tako i u Sieranevadi Cristija Puiua stol postaje mjesto obiteljskog okupljanja, konkretnije, mjesto na kojem bi junakova obitelj trebala obilježiti 40. dan nakon očeve smrti. Dok čekaju popa da održi molitvu bez koje ne može započeti večera, on se suočava s traumama iz prošlosti. A njegova braća, sestre i baka raspravljaju o teorijama zavjere, oplakuju Ceausescuovu eru i s nelagodom dočekuju kćer koja se pojavljuje na vratima u društvu pijane Hrvatice koju je upoznala na faksu. Na odjavnoj špici, njen lik je naveden kao 'The Croatian', a glumi ga Petra Kurtela, iako joj praktički nismo vidjeli lice, jer je čitav film prespavala, uz povremeno pražnjenje želuca. 'Hrvatica se opet ispovraćala, kaže jedan od junaka pri kraju ovog gotovo trosatnog komornog filma, koji praktički ne izlazi iz jednog bukureštanskog stana.

Slični motiv rumunjskog obiteljskog stola koristi i sumanuta Maren Ade u jednoj od najluđih scena Tonija Erdmanna, koji već sada možemo proglasiti filmom godine u vašem i našem Art-kinu (jedina ozbiljna konkurencija mu je Aquarius Klebera Mendonce Filha koji ćemo prikazati u prosincu u sklopu gostovanja zagrebačkog Human Rights Film Festivala). Riječ je o sceni uskršnjeg ručka na kojem jedna Njemica zaposlena kao konzultantica u rumunjskoj naftnoj kompaniji, izvodi karaoke verziju hita Whitney Huston 'The Greatest Love of All', čije geste emaniraju nevjerojatni spoj nelagode i srama. Film je na canneskoj novinarskoj projekciji dočekan s dosad nezapamćenom eksplozijom smijeha, nalik moćnom sinkroniziranom orgazmu, koji se širio dvoranom 'Debussy' poput ogromnog vala. A to će se vjerujemo dogoditi i u Art-kinu, iako vam nećemo otkriti spoilere. Za smijeh je prvenstveno zaslužan neodoljivi Winfried Simonischek u ulozi junakinjina oca koji dolazi u Bukurešt i slijedi je po njenim poslovnim sastancima i partyjima, preuzevši lažni identitet stanovitog Tonija Erdmanna, životnog trenera Rona Tiriaca, skriven iza groteskne perike i lažnog zubala. On je u stvari taj koji će u pokušajima da se približi otuđenoj kćeri do srži ogoljeti lažni svijet novog kapitalizma i njegove etikete, u kojem ona kotira kao idealna inkarnacija uspješne poslovne žene. Da bi se danas (pre)živjelo treba opsesivno lažirati život i produljiti vrijeme (autoričin komad traje 2 sata i 42 minute iako nijedna minuta nije suvišna niti priča ima prazni hod). Jer, Ade je svjesna da živimo u vječnom danas u kojem umor i smijeh postaju ista stvar. Zato je njen veliki dijalektički film u isti mah smiješan i tužan, transformirajući svakodnevnicu u igru. Film o našem svijetu u kojem Toni nije filmski lik već transfiguracija tog istog svijeta.  

Jedan od sretnijih trenutaka gostovanja ZFF-a u vašem i našem Art-kinu je i Najsretniji dan u životu Ollija Makija u režiji finskog debitanta Juhoa Kusmanena, iako 'Maki' nije tako depresivan da bi bio još jedan Kaurismaki, s finskim boksačem poznatijim kao 'pekar iz Kokkole' koji je transformirao jedan 'povijesni' meč u fijasko, kad ga je nakon druge runde pobijedio Amerikanac Davey Moore. U Kousmanenovu filmu imamo dva filma – dokumentarni film o Ollijevim pripremama, te Ollijevu ljubavnu priču. No njegova najveća briga nije osvojiti titulu šampiona, već saznati gdje je cvijeće koje je kupio za pobjednika. 'Želim samo mir prije meča', kaže. Iako se sumanutije borbe ponekad događaju u svlačionici pod tuševima nego u ringu.

Kultno kino nanovo nam dovodi Lynchov 'Plavi baršun'. Uvodimo i novi program 'Tarkovski srijedom' koji otvara autorov seminalni Solaris koji koristi putovanje svemirom kao metaforu unutarnjeg putovanja. A Art-kino opet izlazi na svježi (jesenji) zrak, sada kao Auto-kino s Wellesovim Strancem, tragajući za izgubljenim vremenom Drive-In kina. 'Moji prvi filmovi prikazivali su se u Drive-In kinima...Problem je kad padne magla jer se ništa ne vidi. Ali barem si u autu i ako imaš dobro društvo, može se raditi nešto drugo', rekao nam je veliki Roger Corman nedavno u Locarnu. Nadamo se da projekcija Stranca neće biti maglovita.