Tijela u pokretu - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Odluka žirija pulskog festivala da Zlatnu arenu dodijeli Igoru Bezinoviću i dugometražnoj verziji njegova filma Vrlo kratki izlet snimljenog prema romanu Antuna Šoljana, možda je najradikalnija u njegovoj recentnoj povijesti. Film je to koji promatra tijela u pokretu, od točke A do točke B. Početna točka je Motovun, kad Ante Zlatko Stolica zvan Stola nakon još jedne noći provedene u tulumarenju, nakon par sati sna u šatoru podno motovunskog brda filmova i glazbe, vraća jutro poslije vlastita jaja u gaće i okuplja grupu njegovih partijanera, krenuvši s njima na izlet. Izlet koji se iz 'vrlo kratkog' iz njegove originalne verzije, pretvara u 'kratki' odnosno tek 'nešto duži'. Jer, on zapravo i nije toliko dug. Krajnja točka im je samostan s rijetkim freskama. Tijekom putovanja grupa se osipa. Iako ono za čime se u početku toliko čeznulo zapravo postaje puka iluzija, kad freske otkriva onirični plamen šibice, da bi zidovi samostana ubrzo ostali prazni, vlažni i goli, kao da su izašli iz sobe koju smo ugledali u zadnjoj virtualno realnoj ludoriji Tsai Ming-lianga (šifra: 'Jia Zai Lanre Si' aka 'The Deserted'). Jer, samostan koji promatra Bezinović totalno je 'deserted'.

Tu su i Beznovićevi vrlo kratki filmovi koji se također bave tijelima (u pokretu), ali i neki ponešto duži o tijelima u blokadi. Zato ima neke proklete simbolike da programski vrhunac vašeg i našeg Art-kina postaje epohalna retrospektiva posvećena velikom Tomu Gotovcu (šifra: 'Ja sam nevin!') uz odabir filmova koje je on režirao i u kojima se njegovo masivno tijelo ukazuje u ulozi glumca/performera.

Poput Bezinovićevih prijatelja, tako i junakinje Virzijeva filma ceste 'Lude od sreće' prelaze određenu on-the-road etapu, konkretnije, od psihijatrijsko terapeutske komune nedaleko Pistoie do toskanskog ljetovališta Forte dei Marmi. Komunu napuštaju nakon što se tijekom vrtlarskog zadatka odvajaju od grupe i ukrcavaju u lokalni autobus, krenuvši u avanturu koja će se ubrzo prometnuti u dirljivu melodramu prožetu čistim emocijama i apsolutnim sentimentima. Krajnji cilj im nije samostan jer su iz njega netom pobjegle (komunu vode katolički svećenici), iako on ostaje njihova (vječna) sudbina. No, životi Beatrice i Donatelle, ludih od sreće, ne poznaju završetke. Kad bismo parafrazirali naslov pjesme Gina Paolija koju autor koristi u soundtracku, oni su – senza fine.

I junak najnovijeg neodoljivog filma 'Druga strana nade' u režiji Akija Kaurismakija nalazi se u vječnom pokretu i imao je svoju etapu bijega. Ali ona je bila jako duga. Započela je u Siriji, a završila u Helsinkiju, gdje će njegovo tijelo izroniti iz ugljene prašine utovarene u štivu broda koji ga je odveo 'u slobodu', iako ona podrazumijeva i bliski susret s kretenskim pripadnicima neonacističke Armije za slobodu Finske Tada mu Kaurismaki ironično imputira dvostruki krimen. On nije samo 'prljavi Sirijac' već i 'prljavi crnac'. Zato redatelj i dalje ostaje na strani ljudi odbačenih na marginu, otpadnika od društva i njegovih 'ostataka'. Samo što restoran u kojem će Kaled okončati nije 'Dubrovnik' već 'Zlatna pinta', a kupio ga je trgovački putnik s licem Johna Waynea u odijelu od poliestera, od novca zarađenog na pokeru, zadržavši njegove stare radnike i njihova psa Koistinena. Kaled postaje dio te utopijske ugostiteljske unije čije je sudbine združila ista čemerna sudbina u čistoći esencijalnog i vječnoj umjetnosti mime u kojoj formalizam otvara vrata realizmu. Jer, Kaurismaki i dalje vjeruje da svijet može biti ljepše i bolje mjesto za život, okupan retro zvucima benda Marko Haavisto a Poutahaukas, s Hendrixovim portretom na zidu.

I brojni žitelji bivše Jugoslavije imali su svoje kratke izlete. Njihova točka B bila je Trst, nakon što je taj grad napustio zonu B. S famoznim Ponterossom kao njegovim epicentrom, tim ultimativnim carstvom bofl traperica, kičastih lutki i king-size barometara. Te izlete nostalgično sondira talijanski sineast Alessio Bozzer u doksu 'Trst, Jugoslavija' čiji pulsirajući footage priziva izgubljeno vrijeme zlatne ere tršćanskog šopinga, u gradu u kojem je 'socijalizam pomagao kapitalizam'.

Dolazi nam i intrigantni Ciklus braće Taviani, fokusiran na njihove najpoznatije radove poput 'Noći svetog Lovre' koji je transformirao njihovo djetinjstvo u kolektivni ep, puno više utopijski no što je to bio njihov prethodni komad 'Padre pardone', ali i romantičniji u žudnji da uhvati izgubljeni intenzitet iskustva. No, postoje i njihovi nepravedno ignorirani 'nevidljivi' ali epohalni komadi poput 'I sovversivi' snimljenog davne 1967. ali još uvijek prokleto aktualnog, čije bi se priče koje se isprepliću na dan Togliattijeva sprovoda savršeno uklopile u 'prosvjedni' segment Bezinovićeva ciklusa. Ali zato je tu izvrsni doks 'Cezar mora umrijeti' ambijentiran u jednom zatvoru, nalik jednom od onih u kojima je akter Bezinovićeva komada 'Veruda – Film o Bojanu' koji više nije s nama, proveo četiri i pol godine života. U tom istom prostoru rimskog zatvora Rebibbia, akteri braće Taviani vježbaju Shakespeareova 'Julija Cezara' kao što su u lepoglavskoj kaznionici akteri Jukina doksa 'Što sa sobom preko dana' uvježbavali 'San Ivanjske noći'. Posijati sjeme umjetnosti na najsirovije i najbrutalnije tlo jedne zemlje. Jer, riječ je o krajnje političkom filmu koji poput Kaurismakijeva komada vjeruje da se stvari još uvijek mogu izmijeniti, blindiranom u geometrijskim izmjenama crno-bijelog (prošlost) i kolora (sadašnjost). Previše savršenom da bi penetrirao u naša srca, ali itekako potrebnom u svojoj anakronističkoj i začudnoj odvažnosti.