Svi smo u opasnosti - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Onaj tko se želi pržiti u paklu, odabrat će Pasolinija s Ferrarinim užarenim pečatom nemoguće odvažnosti. 'Svi smo u opasnosti', rekao je Pasolini u svom zadnjem intervjuu koji je dao novinaru torinske Stampe Furiu Colombu. 'Pazite. Pakao je već tu. Točno je da će se pojaviti s različitim maskama i zastavama. Točno je da sanja svoju uniformu i svoje opravdanje. Ali isto tako je istina da je spreman napasti i ubiti, jer je jako snažan i općenit'. Ove proročanske riječi aktualnije su no ikad. No Ferrarin Pasolini nije film nego san. San koji pljuje krv. Jer, ako je u zadnjim radovima Pasolini bio glasnik Smrti, Ferrara mijenja smisao Povijesti. Od njegova nikad snimljenog filma radnog naziva Porno-Teo-Kolossal ostala je tek snovita orgijastična scena kakvu je zamišlja Ferrara između dva Pasolinijeva bliska susreta oralne vrste s muškim kurvama iz rimske 'borgate' i posjeta njegove muze Laure Betti koja se netom vratila iz Zagreba gdje je s Jancsom snimala Privatne poroke, vrline javne poklonivši Pasoliniju vinil s jugoslavenskim folklornim pjesmama.

Možda je Ferrarin orijentir bila knjiga La scomparsa di Majorana Leonarda Sciascije koju ćemo ugledati na Pasolinijevu radnom stolu. Način na koji Sciascija u tom metaliteralnom komadu podastire svoje teorije, hipoteze i refleksije, sličan je Ferrarinu promatranju Pasolinijeva zadnjeg dana na zemlji, kao mrežu različitih verzija i sugestija. Bilo kako bilo, Ferrarin Pasolini nije mogao dobiti bolji preludij od Ciklusa filmova Francesca Rosija, autora kojeg je Scorsese nazvao 'jednim od najvećih umjetnika suvremenog filma'. Režisera stvarnosti koji je tragao za istinom. Istinom koja se temelji na autorovim rigoroznim osobnim istraživanjima povjesnih dokumenata. 'Režiser treba samo pokazati moralnu stranu koju je odabrao. 'Na kojoj si ti strani?', upitao je Rosija talijanski kritičar Tulio Kezich. 'Protiv', odgovori mu on, 'Jedna stvar je realnost, a druga istina'. I doista, nakon velikih Rosijevih filmova (Ruke nad gradom, Slučaj Mattei, Salvatore Giuliano), shvatit ćemo da smo svi u velikoj opasnosti.

Fini komentar koncepcije našeg festivala Signali nad gradom kojim se pridružujemo obilježavanju 70. obljetnice oslobođenja Rijeke, može biti i Selma u režiji Ave DuVernay, koja u pokušajima da izbjegne retorične rizike klasičnog holivudskog biopica igra na demitologizaciju Martina Luthera Kinga, te sondira njegove slabosti i diplomatske predrasude, ne želeći ga transformirati u još jedan brončani spomenik, kako to već biva s velikim povijesnim ličnostima, pa je samim time njezina strategija puno efikasnija i dirljivija, ma koliko je naizgled riječ o tipičnom filmskom produktu Obamine političke ere.

Nakon Xenie Panosa Koutrasa, vaše i naše Art-kino vraća se odnosima braće u queer diskursu, samo što su u drami Tiger Orange Wadea Gasquea obojica gej, s time da onog mačoidnijeg i nestašnijeg glumi bivša zvijezda gej pornića Frankie Valenti, poznatiji i kao Johnny Hazzard. Ovo nije nikakva novost, jer je i francuski sineast Christophe Honore u komadu Homme au bain angažirao Francoisa Sagata. Samo što Hazard ovdje ne hazardira već se dokazao i kao solidan glumac.

S druge strane, idilični pejsaži Anadolije i dalje dominiraju Ciklusom turskog filma, od Merjem do Yozgat Bluesa. A priča izvrsnog Kalupa Alija Aydina također je smještena u turskoj zabiti, dok stari tranzistor sovjetske proizvodnje ostaje jedini junakov kontakt s vanjskim svijetom. Ali nakon što sazna za nestanak sina u protuvladinim demonstracijama, on traži službeni odgovor. Ovo je ujedno i najbliža točka na kojoj se Aydinov komad približio antifa konceptu Signala nad gradom.