Sunday... on NBC - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Sunday...on NBC. To je jedan od retro foršpana novog Tarantinova filma Bilo jednom...u Hollywoodu. Tarantina koji štuje analogni 35mm format. Tarantina koji je analogno restaurirao Leoneov klasik Za šaku dolara. Tarantino koji nam je obećao komad o posljednjoj zlatnoj eri filma, pokazuje nadmoć televizije. U Hollywoodu koji je 'smaller than life' i koji pokazuje da je film djetinjasto carstvo čistih utopija, kao jedini jezik s kojim je autor u stanju komunicirati, u krajnje osobnom revidiranju (holivudske) povijesti u kojoj kaskader preuzima ulogu pravednika. Staro dobro kino još uvijek je tu, kao dobri stari drive-in u kojem je lociran ofucani trailer kaskadera Bootha, ili kao stara kinodvorana u koju ulazi Sharon Tate nakon što je Polanskom kupila raritetni primjerak Hardyjeve Tesse. U tom istom kinu ona se udobno smjestila, stavivši noge na prednje sjedalo, dok promatra sebe u filmu The Wrecking Crew u kojem joj je partner bio Dean Martin. Da bi što bolje usavršila kung-fu zahvate za taj film, odlazila je na lekcije kod Brucea Leeja. Jer, bez obzira na svu tu TV agresiju, Tarantinov Hollywood totalna je eksplozija (teh)nostalgičnog fetišizma, s projektorima koji se nikad ne gase i svemogućim formatima filmske slike kojoj je zaprijetila televizija s njenim NBC i inim kanalima kao novi horizont pop kulture.

Prije no što u Tarantinovu komadu Leonardo DiCaprio bacačem plamena potamani hrpu nacista, na velikom platnu vrte se Partizani Stoleta Jankovića s Rodom Taylorom i Oliverom Katarinom. Taj antifašistički segment Tarantinova komada možda je najljepši preludij antifašističkom prosedeu Dane Budisavljević, čiji Dnevnik Diane Budisavljević svečano otvara novu sezonu vašeg i našeg Art-kina. Iako autoričin hibrid o supruzi uglednog zagrebačkog liječnika (Alma Prica) koja je u doba NDH spasila oko deset tisuća srpske djece iz ustaških logora, nema nikakvih dodirnih točaka s klasicima partizanskog filma, već govori o „korijenima ljudskog zločina“.

Zato smo rujansko izdanje Kultnog kina posvetili Tarantinovu Paklenom šundu, kojim obilježavamo 25. obljetnicu njegove svjetske premijere koja se dogodila u Cannesu, a nakon koje više ništa neće biti isto. Iako je njegova produkcijska siva eminencija Harvey Weinstein, bez čijeg se Miramaxa ne bi dogodio ni Taranatinov kultni komad, danas u tom istom Cannesu persona non grata.

Ali mi ipak nećemo staviti noge na prednje sjedalo Art-kina da bi smo se prisjetili minulog ljeta i svih naših grota s kojih skaču Marco i Mehdi, junaci filma Magistrala Kennedy u režiji Dominique Cabrere, čiji naziv krije stijenu nedaleko Marseillesa. Jednog dana pridružit će im se i Suzanne, pripadnica marsejske buržujske obitelji. Dobili smo nešto poput sunčane varijante Julesa i Jima. Ležerni portret euforične mladosti. Njeni junaci ne priznaju koncesije. Njima pripada čitav svijet, koliko god on okrutan bio.

Dominaciju vitalnog islandskog filma na bjelosvjetskim festivalima, s Runarom Runarsonom u Locarnu (šifra: Jeka) i Grimurom Hakonarsonom u Torontu (šifra: The Country), nastavlja i Hlynur Pálmason, čiji je Bijeli, bijeli dan premijerno prikazan u kanskom Tjednu kritike. „Kad se bijelo nebo spoji sa sniježnim krajolicima, a granica raja i zemlje postaje sve nevidljivija, mrtvi počinju komunicirati sa živima“, kaže islandska poslovica, koja se referira na autorov misterij i ambivalentne emocije. Iako je Pálmasonov komad prije svega film o težini žalovanja. Ali i film o ljubavi i mržnji. Skandinavska melankolija garnirana humorom bez smijeha u kojem nasilje upijaju sirovi krajolici.

Dostatnu dozu političke urgentnosti podario je Vitalij Manski s Putinovim svjedocima u kojima autor postavlja novom ruskom caru sva ona pitanja koja se drugi ne usude  koji se fino naslanja na Citizen K Alexa Gibneya koji se bavi o Hodorkovskom, ali u stvari priča o Putinu. Naravno, Manski je Ukrajinac i od njega se po defaultu očekuje da mrzi Putina. Iako je autorov doks puno više od eksplozije mržnje. To je film o periodu u kojem je majka Rusija napokon otkrila svog idealnog pater familiasa, nakon što se izliječila od mamurluka pijane Jeljcinove ere.