Studeni u Art-kinu: 'TIJELA I DEMONI (NEO)NACIZMA' - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Čak tri filma uvrštena u različite programe našeg i vašeg kina u studenom pokazuju i potkazuju tijela i demone (neo)nacizma. U 'Bratstvu', talijanski filmaš s danskom adresom Nicolo Donato dotaknuo se kontradiktornog odnosa na relaciji homoseksualizam-nacizam. Za razliku od Brucea LaBrucea koji u svom soft-porn diptihu o gay skinsima ('No Skin Off My Ass', 'Skin Flick') u kojem pripadnici njegova neonaci genga masturbiraju listajući Mein Kampf i jebu se poput pomahnitalih pitbulla uz motto Come You Scum, Donatov komad je njegov uredniji antipod. Tamo gdje LaBruce koristi glumce iz gay porno miljea, sirovi seks, lošu glumu i ultranasilje, Donato igra na nježni seks dvoje neonacista i vrhunsku glumu. Nasilje je uvijek prisutno izvan njihove sobe i izvire paradoksalno iz svih mogućih pora izuzev onih (homo)erotskih. Kad se Lars i Jimmy prepuste ljubavnoj igri, tada film naglo prestaje biti nasilan i postaje nevjerojatno nježan. Ali promatrajući njihovu nježnu igru gotovo da zaboravljamo da je riječ o pripadnicima jedne monstruozne organizacije čiji vođa kaže 'Nemam ništa protiv Muslimana, ali njihova prisutnost ovdje je protuprirodna'. Zato autorovo refokusiranje na Jimmyjeve seksualne nesigurnosti, zatomljene strasti i nagli izljev ljubavnih nježnosti stavlja u drugi plan jezivu činjenicu da je paralelno sudjelovao sa svojom škvadrom u raciji na Centar za izbjeglice.Vječno se gibajući u limbu između smiraja i oluje, Donatov film pokušava združiti nemoguće – slušati žestoki Aryan Bullet i piti organsko pivo.

Sličnu trajektoriju slijedi i 'Hod po vodi' uvršten u Ciklus suvremenog izraelskog filma čiji autor Eytan Fox i dalje nastavlja secirati omlijene mu tematske preokupacije 'mjerenja' koncentracije mačizma i testosterona u tijelu i duši bliskoistočnog mužjaka, sada u liku nemilosrdnog agenta Mossada koji prati unuku starog nacističkog ratnog zločinca koja je emigrirala iz Njemačke u izraelski kibuc. Njen brat Axel koji se zalaže za palestinsku stvar i posjećuje gej barove počinje mu ići na živce, iako kompleksna pitanja koja postavlja njihov ambivalentni odnos proizvode konfuzne odgovore, dok autor oblikuje njihove tenzije u dinamični politički triler u kojem svaki optimistički sud otvara spiralu nasilja. Banalnost zla i mržnja ovdje postaju krajnje apstraktni pojmovi, a neplanirano putovanje u Berlin proizvodi ožiljke i nesigurnosti.

Na isti način, u 'Muškarcima koji mrze žene', adaptaciji istoimenog romana Stiega Larssona, inače prvog dijela njegove trilogije 'Milenij', koji će uskoro dobiti i holivudski remake s autorskim potpisom Davida Finchera, jedan švedski novinar i jedna 'goth' hakerica čije je tijelo ukrašeno piercingom i raskošnim tetovažama, pokušavaju riješiti misterij nestale Harriet Vanger. Njihova istraga otvara mračnu nacističku prošlost njene imućne obitelji, funkcionirajući poput nemilosrdne radiografije jednog masonskog falocentričnog društva čija se ekonomska moć napaja permanentnim perverzijama, ostajući vječni zatočenik vlastitih impulsa (sličnim motivom pozabavili su se puno kompleksnije Daša Drndić u svom književnom opusu, te genijalni 'La question humaine' Nicolasa Klotza kroz lik francuskog kemijskog industrijalca čija je tvornica tijekom Drugog svjetskog rata plinom snabdijevala nacističke konclogore). Film je to u kojem prošlost pričaju stare obiteljske fotografije koje oživljavaju u svoj svojoj jezi.

Ali da jesen u našem kinu ne bude siva i mračna poput šminke i frizure hakerice Lisbeth Salander, pobrinuo se Ciklus talijanskog filma u kojem dominiraju upravo stare dobre talijanske komedije ('La passione', 'Diciotto anni dopo'), uz jedan neodoljivi queer preludij u formi sentimentalog i nikad boljeg Ferzana Ozpeteka ('Tempirana bomba') koji se poput Donata također bavi motivom 'outinga' ali u miljeu tradicionalne talijanske provincije u koju se vraća i veliki Marco Bellocchio ('Sorelle mai') angažirajući u svojoj dokudrami vlastitu obitelj. Dakako, na crnohumornu komediju kao žanr nije imun ni Ciklus belgijskog filma ('Eldorado', 'Nosači čekaju'), na koji se nadovezuje jedan iščašeni belgijski animirani film ('Panika u selu') čiji autori za razliku od 'Priče o igračkama' rabe igračke izrađene u vlastitoj manufakturi. A upoznat ćemo i Almodovarova nasljednika, raspojasanog Daniela Sancheza Arevala ('Tamnoplavo gotovo crno').

Španjolsku rutu slijedi i najnoviji komad Jima Jarmuscha 'The Limits of Control', čiji je usamljeni putnik Isaach De Bankole u vječnom tranzitu neka vrsta reciklaže zenovskog killera Foresta Whitakera iz 'Puta samuraja'. U filmu se govori španjolski, engleski, francuski, arapski i nekom neobičnom mješavinom japanskog i afričkog, sve začinjeno invazivno smirenim soundtrackom japanskog trija Boris i newyorškog dua Sunn O. Njegova misija? Ubiti Billa Murraya izoliranog u dobro čuvanoj pustinjskoj vili. No limits. No control. To je bila i ostala autorova vječna mantra.

Uz retrospektivu Dana Okija, ispisujemo i iskreni R.I.P. začudnom Tomu Gotovcu, tom 'velikom golom čovjeku' koji odbacuje sve nametnute definicije idealnog umjetnika, čija je ključna rečenica bila i ostala – 'Čim ujutro otvorim oči, vidim film'.