Senzualne poeme tijela i žudnje - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Gola djevojka hoda praznim pariškim ulicama, kao da je u transu. Tko je ona? Odakle dolazi? Ona je mlada, lijepa i ranjena. Ali ona hoda uzdignute glave. Možda nas negdje vodi. U valjda najmračnijem filmu velike Claire Denis ništa nije kontekstualizirano. Ali nekakva logika ipak postoji kad u idućem kadru ugledamo mrtvo tijelo koje leži na cesti, diskretno prekriveno bijelom plahtom, dok policija pokušava odvući sredovječnu ženu s mjesta zločina. Autoričin najnoviji film 'Les salauds' ('Nitkovi') u kojem je nanovo angažirala Vincenta Lindona (šifra: 'Petak navečer') može biti i osvetnička drama, i film noir, i grčka tragedija i western. Može biti i okrutna kritika neoliberalnog kapitalizma koji utjelovljuje lik ljigavog industrijalca i seksualnog zlostavljača Edouarda Laportea (Michel Subor). Između autoričina prethodnog filma 'Bijeli materijal' i 'Nitkova' prošlo je četiri godine. 'Prije par tjedana bila sam na koncertu Stuarta Staplesa i njegovih Tindersticksa. Koncert je bio održan u berlinskoj galeriji u kojoj je bilo izloženo platno Stuartove žene kojoj je posvetio puno pjesama. Tijekom tog koncerta odjednom sam osjetila kao da me je netko transponirao u ljubav. Tako je isto s filmom. Doneseš odluku o nečem u nadi da će te ona transponirati. Tako sam se ja transponirala u Marca (Lindona) koji je imao sve – snagu, šarm, obitelj, dobar posao'.

Tim riječima opisala je Denis svoj najnoviji film kao iskrenu ali mračnu posvetu Faulkneru ('Sanctuary') i Kurosawinu klaustrofobičnom korporacijskom trileru 'Loši dobro spavaju' snimljenom 1960. Filmske mutacije posvetile su joj veliku retrospektivu koja se može smatrati možda najvažnijm događajem u vašem i našem Art-kinu u ovoj godini. Zato jer je Denis ne samo jedna od trenutno najvažnijih europskih redateljica, već puno više od toga. Ona je definitivno najsenzualniji sineast kojeg je iznjedrio francuski film u zadnjih 25 godina. Autorica tijela i žudnje. U svom opusu često je naglašavala da je čežnja povezana s nasiljem, dok se njen mračni predmet mogao blokirati tek određenim ritualom (borba pijetlova u 'Fućka mu se za smrt', vježbe legionara u 'Dobrom poslu').

Dok njeni slučajni ljubavnici u 'Petkom navečer' vode ljubav u jeftinom hotelu ili odlaze u piceriju na romantičnu večeru u pauzi između dvije ljubavne seanse koju će pokvariti nezainteresirani konobar, autorica će razotkriti tek poneki dio njihova tijela ili uokviriti predmet koji ih okružuje. Ponekad je usredotočena na ruke ili grudi. Ponekad je to abažur na svjetiljki ili slana riba na pizzi. Pri tome nismo posve sigurni jesu li ritualni prizori koje promatramo doista stvarni ili je riječ o erotskom snu. Isto tako, 'Dobar posao' je strukturiran poput neke kazališne probe, čija se družina služi jezikom teatra s povremenim uzletima u domenu suvremenog plesa (Martha Graham), iako je riječ o legionarima izoliranim u afričkoj pustinjskoj zabiti. No nakon što se trgnemo iz Galoupova mazohističkog sna, shvatit ćemo da u njemu može opstati samo mužjačka ljepota koja pulsira u eksploziji golog mačizma. 'Da se ne palimo na jebanje i krv, ne bismo nikad bili ovdje', kaže legionarski zapovjdenik. Forestier.

Krv i tlo. Sperma i pijesak. Seks i smrt. Claire i Tindersticksi. Claire i Agnes Godard. Claire i Jean-Pol Fargeau. Bez njih bi filmovi Claire Denis bili nezamislivi. 'I get on the inside of you. You can blow it all away'. Tako pjevaju Tindersticksi u uvodu njena vampirskog filma 'Trouble Every Day' dok promatramo sjene ljubavnog para koji tumara Parizom, sve dok na vratu muškarca ne ugledamo ogrlicu od zubi. Da, takav je 'mood' njenih filmova. Uvlače vam se pod kožu. Inside of you. Jer, 'taktilne poeme' Claire Denis, kao ih naziva kritičar Dennis Lim, prije svega su snažna senzorna iskustva.

No uloga Jekaterine Golubeve koja u 'Uljezu', možda najpoetskijem od svih autoričinih filmova, tom dugom 'zbogom' jednog umirućeg čovjeka, operira na crnom tržištu, mogla bi biti i dio filmskog segmenta izložbe 'Antologije krijumčarenja' čiji se kratkiši prikazuju u vašem i našem Mini Art-kinu. A autoričin lik 15-godišnje Nenette ('Nenette et Boni') generacijski je blizak adolescentima iz filma 'Prelijepi leptiri' Salvatorea Mereua koji se prikazuje u sklopu već tradicionalne Smotre novog talijanskog filma, ali i curama koje promatra nemirna kamera gruzijske redateljice Nane Ekvtimishvili ('U procvatu'). Cate i Luna, dvije cure na siromašnoj periferiji Cagliarija čiji se kompletni univerzum vrti oko seksa (Mereu). Eka i Natia, dvije cure iz Tbilisija u prvim godinama gruzijske nezavisnosti koje protiču u vrtlogu bijede, nezaposlenosti i sveopćeg očaja (Ekvitmishvili). Sardinija danas i Gruzija jučer. Problemi su gotovo isti. Tamo gdje Natia biva oteta, u Mereua će tenzija također eksplodirati, samo što je žrtva Gigi, 'zaljubljen' u Cate.

Program donosi i dva antipoda u tretmanu bajke. U 'Snjeguljici', čiji nijemi crno-bijeli prosede priziva Hazanaviciusova 'Umjetnika', s natruhama gotičke melodrame i Browningovih 'Nakaza', Pablo Berger ispisuje bizarnu kritiku španjolskog spektakla i njegovih stereotipa, ali i tužnu priču o neispunjenoj ljubavi. A anime 'Djeca vukovi' Mamorua Hosode iz Ghiblijeve škole (nedavno smo vidjeli njegovu 'Djevojku koja je skakala kroz vrijeme') simpatična je varijacija na motiv vukodlaka koja tretira klince puno iteligentnije no što je, barem kad je o vukodlacima riječ, 'Sumrak' tretirao ciljanu tinejdžersku publiku.

Elemente bajkovitog rabe Željka Sukova i Gustavo Beck u 'Zimskom čudu' u kojem let Gospe Sukove iznad Rija može biti ekvivalent bizarnom performansu Mile Čuljak koja u intimističkom doksu 'Marijine' pridonosi šarene perlice na pladnju Wojtilinoj bisti. A 'Pussy Riot: Punk molitva' živahni je portet cura iz medijski eksponiranog ruskog benda, od kojih su neke bile angažirane i u deleko radikalnijim umjetničkim kolektivima poput 'Vojne' kojom se već pozabavio sugestivni doks 'Zavtra' Andreja Grijazeva, iako su njeni performansi puno suptilniji. Ali i 'Vojni' i curama iz Pussy Riota treba publicitet da bi postali simbol otpora.

Iz Dana poljskog filma valja izdvojiti 'Moju krv' o ljubavi jednog boksača i vijetnamske imigrantice (njihov odnos priziva vezu danskog bodibildera i Tajlanđanke u 'Teddy Bearu'), te jedan od ranijih filmova sjajne Malgoske Szumowske - '33 scene iz života' - čiji smo 'Elles' već vidjeli u programu Art-kina. A vrhunac gostovanja Zagrebačkog filmskog festivala je tatijevski komad 'Čudna neka mačka' u režiji Ramona Zurchera, tipičnog izdanka berlinske škole, čiji je prostor sveden na jedan stan, uglavnom kuhinju, u koju njegovi junaci stalno ulaze i izlaze u sofisticiranoj koreografiji pokreta, poput nekog baleta. U toj sumanutoj koreografiji ne sudjeluju samo ljudi već i predmeti (boca, kora od naranče, zvuk kućanskih aparata, bučni helikopter igračka na daljinsko upravljanje). Zato je Zurcherov primarni modus operandi simultano naglašavanje iskustva fizičke ograničenosti unutar tog skučenog obiteljskog prostora i psiholoških načina da se njegova skučenost savlada. A njihovu melankoliju krhkih trenutaka podvlači repetitivna uporaba songa 'Pulchritude' u izvedbi kalifornijskog post-rock benda Thee More Shallows. Čudna neka mačka u čudnom nekom filmu.