Rujan u Art-kinu: 'KAMO? U ART-KINO!'

Dragan Rubeša: 24.09.2010.

Filmski segment stote obljetnice smrti Janka Polića Kamova sveo se na dva naslova – konvencionalni doks Bernardina Modrića 'Vitez crne psovke' i animirani film Magde Dulić & Co.  nazvan kratko i jasno 'Kamov'. Njima se sada pridružuje i dugoočekivani 'Kamo?' Aleša Suka, čija je geneza imala snažni odjek u lokalnim medijima, možda i zato jer njegov eklektični glumački odabir združuje profesionalne riječke glumce ali i plejadu ne-glumaca, poznatih i nepoznatih, kojima je suradnja s autorom bila neka vrsta ultimativne igre i avanture. Riječ je dakle o punokrvnom 'riječkom' filmu par excellence, koji bi u celuloidnom 'lijepljenju' na Kamova trebao postati ono što je na teatarskom planu učinio izvrsni 'Hodač'.

Kako je Suk često naglašavao da je smisao njegova projekta 'upozoriti na imaginaciju koju smo odložili na deponij naše psihe', naše i vaše kino ugostit će još jedan nijemi film koji se uvelike oslanja na estetizaciju i poetizaciju kadra, nijemi klasik njemačke animacije 'Avanture princa Ahmada' (1926), čija tehnika silueta puno duguje indonežanskom teatru sjena poznatijem kao 'wayang'. A dodatnu dozu 'egzotike' donosi i film Shekhara Kapura  'Masoom', koji nas vraća autorovim antibollywoodskim korijenima, kad je snimao odvažne i krajnje brutalne filmove poput genijalnog 'Bandit Queen', prije no što je Indiju zamijenio Hollywoodom, kad su njegove indijske kraljice odmetnika ustupile mjesto onim slavnijim britanskim ('Elizabeth'). No, autorova filmska brutalnost nije isključivo fizička nego i psihička, što se u 'Masoomu' podastire kroz melodramatski motiv neželjena djeteta.  

Novu sezonu ciklusa nacionalnih kinematografija otvaramo Tjednom suvremenog ruskog filma, iako je riječ o autorima koji se bave ruskom prošlošću, dok kroz male ljudske sudbine fino spajaju povijesno s intimnim. Povijesne teme kreću im se u rasponu od Drugog svjetskog rata ('Jedan rat', 'Turoban valcer', 'Pop') i ruskog građanskog rata ('Admiral'), pa sve do vladavine Ivana Groznog ('Car'). Jedini film ambijentiran u sadašnjosti je 'Stiže proljeće' Vere Storoževe koja poput Hotinenka ('Pop') igra na vjersku i duhovnu notu. A na njih se na neki način nadovezuje i Lunginov 'Car' u njegovu vječnom konfliktu tijela i duše, ludila i svetosti, premda u svom transcendentalnom prosedeu odabire duhovnu stranu, ma koliko bio miljama udaljen od velikog Ejzenštejna.

Pored već tradicionalnog gostovanja Manhattan Short Film Festivala, distributerski segment rujanskog programa donosi nam 'Svi na Woodstock' Anga Leeja koji prati senzualni odgoj jednog momka koji je želio otkinuti komadić slobode i pronaći sebe, mitsko sklizanje po blatu uključeno (pravi Elliot je samo dva mjeseca prije Woodstocka sudjelovao u krvavim Stonewall nemirima, što Lee podcrtava njegovom avanturom s bauštelcem koji obožava Judy Garland). U Leeja se koncertni prostor ukazuje tek u junakovim LSD halucinacijama kao blještavi ocean, jer autora više zanima ono što se događalo izvan njega, ma koliko natpis 'Corporation' na kemijskom zahodu potkazuje pravo sranje stvari. Tri dana mira i glazbe. A kad se blato ispere s tijela, sljedeća etapa je Altamont sa Stonesima kao ultimativnim zvijezdama večeri. 'Kamo?', pita se Suk. U Art-kino na finu dozu flower-power nostalgije.