Pulsiranje ranjenih tijela - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Britanska filmska renesansa koja se dogodila u osamdesetima imala je svoje dvorske redatelje (David Hare, Michael Radford), diplomatske predstavnike (Alan Parker), dvorske lude (družina Monty Python), usamljene nomade sa škotskih visoravni (Bill Forsyth) i vječne buntovnike (Julian Temple, Alex Cox). Iz ove hijerarhije izdvaja se anarhoidni panker britanskog kvira Derek Jarman. Njegov estetizirani prosede u kojem se prošlost vječno sudara i isprepliće sa sadašnjošću, doživjet će klimaks u kultnom Sebastianu. U tom senzualnom komadu, kršćanstvo je ironično povezano s junakovim perverznim uživanjem u patnjama, mukama i tjelesnoj boli, ali i s destruktivnom snagom neuzvraćene žudnje sublimirane u homoerotskom odnosu rimskog vojnika Sebastijana i zapovjednika vojnog logora Severusa. Iako pojedini Jarmanovi kadrovi prizivaju Fellinijev Satyricon, naročito u sceni falusnog plesa koji izvodi papa campa Lindsay Kemp, njegovi narcisoidni gej legionari koji pričaju na latinskom, u pauzi između saune i orgije zabavljaju se igrajući frisbee ili se naprosto izležavaju na plaži, kao da poziraju za erotski gej časopis. U prvom planu uvijek je golo muško tijelo, svedeno na renesansni akt.

I dok Jarman priča o kršćanskom svecu mučeniku Sebastijanu, Damien Chazelle (Ritam ludila) priča o jazz mučeniku Andrewu. Tamo gdje u Jarmana izmučeno krvavo tijelo biva probodeno stelicama, u Chazellea imamo od bubnjarskih palica izranjavane krvave dlanove. A zapovjednika Severusa zamjenjuje 'zapovjednik' Fletcher koji jazz akademiju praktički pretvara u onu vojnu. Pritom nismo posve sigurni koji je pravi instrument Chazelleova filma – bubnjevi ili bubnjar. Ipak, Andrew je taj koji postaje perverzni instrument sadističkog mentora (glumi ga žilavi J.K. Simmons čiji glazbeni sadizam priziva onaj zatvorski iz kultne TV serije Oz). A mladićevo febrilno tijelo transformirano je u objekt mentorova drila, u vječnom up-tempu znoja, krvi i suza.

Poput Jarmana i Chazellea, sumanuti David Cronenberg (Karta do zvijezda) također se bavi izmučenim tijelima, bilo da su ona začepljena pa im trebaju laksativi, kao u slučaju propale glumice Havane Segrand (Julianne Moore) ili deformirana poput lica njene asistentice Agathe Weiss (Mia Wasikowska), pri čemu se Hollywood poput tipičnog cronenbergovskog virusa okreće prema samom sebi. Iako je odnos na relaciji glumica-asistentica već fino elaboriran u Assayasovim Oblacima nad Sils Marijom, u Assayasa lik asistentice (Kristen Stewart) ostaje u svojoj funkciji i nema drugih ambicija.

Tamo gdje lice Cronenbergove heroine biva udarcem statue pretvoreno u kašu, lice Sissakove heroine biva kamenovano. Ako u Bamako Abderrahmane Sissako kao glavnog krivca prokazuje Svjetsku banku koja je Africi isušila vodu i isisala krv, u Timbuktuu glavni krivci postaju džihadisti, koji su narodu zabranili nogomet i glazbu, pretvorivši žene u sjene. Komične mane njegova junaka Abdelkarima transformirane su u perverzije sistema. A kao reakcije na te perverzije, Sissako orkestrira čitav niz malih i intimnih otpora i neposluha, od prodavačice riba koja odbija nositi rukavice, do djece koja 'izmišljaju' bizarnu nogometnu utakmicu bez lopte. Sissakova retorika je čista taktika, vječno rastrgana između ironije i boli.

Dodatnu dozu afričkih užasa u vašem i našem Art-kinu podarit će i nadrealna vinjeta Anderssonova filma Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju u kojoj britanski kolonizatori odvode crnce u ogromni metalni cilindar koji se okreće na vatri. Ali Afrika je prisutna i u fotografskom opusu Sebastiaoa Salgada, tog velikog pjesnika svjetlosti, kojim se pozabavio njegov sin Juliano Ribeiro Salgado u tandemu s Wimom Wendersom u sugestivnom doksu Sol zemlje. A klasno i sentimentalno ponižavanje dominantna je tema kompletnog opusa Nurija Bilgea Ceylana, pa je možda došlo vrijeme da upitamo autora zašto tako perverzno uživa mučiti svoje protagoniste. U Zimskom snu koji je nanovo ambijentiran u Ceylanovim saminalnim pejsažima Anadolije, osjećaju fizičke dominacije pridodana je i dominacija visoke kulture, od Dostojevskog i Čehova do Kafke i Tarkovskog. Riječ postaje apsolutni centar filma. A hipoteze o nekakvoj promjeni ostaju vječno zatrpane u snijegu pod kojim hibernira autorova usnula kasaba.