Obitelj i društvo - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Bilo je jako emotivno promatrati legendarnog Francisa Forda Coppolu kad se prije četiri godine obratio publici canneskog Theatre Croisette gdje je u sklopu Quinzainea održana premijera njegova Tetra. Slične emocije proizveo je ovih dana i neuništivi Alejandro Jodorowski koji je u tom istom off programu predstavio najnoviji intimistički komad La danza de la realidad, popraćen frenetičnim 15-minutnim aplauzom njegovih kultista, možda više iz pijeteta prema autoru nego zbog samog filma. Oba filma imaju autobiografske elemente (lik oca dirigenta u Tetru na neki način aludira na Coppolina oca skladatelja). Oba filma definitivno ne predstavljaju autore u njihovu ponajboljem izdanju. No, ti filmovi su iskreni dokaz da oni odbijaju otići u privremenu autorsku mirovinu. 'Velika je privilegija biti umjetnikom', rekli su Coppoli jednom davno njegovi roditelji kad im je obznanio da želi postati filmaš. U toj istoj canneskoj dvorani, prije četrdesetak godina održana je projekcija njegova underground filma You're a Big Boy Now. Iako se trenutno više bavi vinarstvom nego filmom i voli pozirati s kćeri Sofiom za Vuitton, njegove izvrsne recentne komade (Mladost bez mladosti, Twixt aka Između svjetova) većina hrvatske kritike nepravedno je sasjekla. A sličnu sudbinu doživio je i intimistički Tetro, koji je autor opisao sintagmom 'trauma drama'. U toj finoj crno-bijeloj priči o mladom brodskom konobaru koji se iskrcava s cruisera u argentinskoj luci da bi posjetio 'brata' koji se s novim identitetom skrasio u južnoameričkom egzilu u bijegu od oca tiranina, sve je krajnje barokno i teatralno (promatrati sekvencu s lutkama koja se referira na Powellowe (Hoffmanove priče). Coppolin manirizam priziva i duhove Tennesseeja Williamsa, pri čemu se Tetrova sjećanja stalno filtriraju kroz Bennijevu podsvijest. Da nema onog laptopa, mislili bismo da je priča tog izvanvremenskog filma ambijentirana negdje u pedesetima. A scena s festivalom umjetnosti u Patagnniji i njegovom utjecajnom ali arogantnom kritičarkom Carmen Maurom, krajnje je nadrealna i bizarna. 'Obitelj je ubod nožem u srce', kaže Tetrocini u Coppolinu filmu. Zato je krv koja istječe iz te obiteljske rane u isti mah sakrament i prokletstvo.

Obitelj i društvo kao sjeme razdora i sumnje tretira Thomas Vinterberg u Lovu koji je označio autorov povratak matičnoj danskoj kinematografiji nakon nekoliko filmova snimljenih na rubnim predjelima Hollywooda, te videospota Metallice. Autorov strastveni lovac Mads Mikkelsen, inače odgajatelj u dječjem vrtiću, i sam postaje lovina kad ga kćer najboljeg prijatelja optuži da joj je pokazivao pimpač. Naravno, djevojčica je ta kojoj društvo vjeruje, pa on prolazi pravu kalvariju ne bi li dokazao da ona ne govori istinu, iako su sumnje i antagonizmi vječni čak i kad nam se učini da je pravda pobijedila.

Obitelj kao ishodište kaosa i individualne pobune tretira i izvrsna turska filmašica Yesim Ustaoglu u Pandorinoj kutiji (njen najnoviji puno mračniji komad Araf – Negdje između vidjeli smo na lanjskoj Mostri). Sada je fokusirana na jednu staricu koja bez ikakva posebnog razloga napušta svoje selo u brdima iznad Crnog mora, dok će staričin bijeg alarmirati vječno posvađanu djecu u Istanbulu koji kreću za njome u potragu (zanimljivo je da 90-godišnju baku portretira francuska glumica Tsilla Chelton, koja se afirmirala hitoidnom komedijom Tatie Danielle). Ipak, pravi nebrušeni dragulj već tradicionalnog Ciklusa turskoga filma nevidljivi je komad Rehe Erdema Potjera za novcem snimljen u autorovoj ranijoj fazi (publika prebrzo ugaslih riječkih filmskih Mediteranskih igara pamti njegovu prekrasnu poetsku ruralnu fresku Bes vakit aka Vremena i vjetrovi) u kojoj pomalo atipično koketira estetikom film noira, u moralnoj priči o jednom običnom prodavaču košulja čija će se svakodnevnica okrenuti naglavce kad na stražnjem sjedalu taksija pronađe torbu s hrpom ukradenog novca. A obitelj kao toplinu i zaštitu tretira doks Karsu o jazz pijanistici Karsu Donmez koju vole nazivati turskom Norah Jones, dok je njeni roditelji u čijem je amsterdamskom restoranu započela karijeru, prate u newyorški Carnegie Hall gdje će se održati njen prvi veliki nastup.

Veliki iskorak učinilo je i ovogodišnje izdanje Festivala tolerancije, koji će sveprisutne i itekako potrebne teme Holokausta (Obilježeni, Kad svane dan, Nazovi me Židovom), proširiti i na neke druge motive, poput tragedije žena u Pakistanu čija lica bivaju unakažena solnom kiselinom (Oscarom nagrađeni kratkometražni doks Sačuvati obraz) i političkog queera kroz Meyerovu priču o ljubavnoj vezi židovskog odvjetnika i palestinskog studenta (Vani u mraku). Poput Eytana Foxa u Mjehuru, tako i Michael Meyer upada u klišeiziranu zamku jer će se tu uvijek naći dežurna palestinska konzerva koja pokušava minirati junakovo outanje u tami, iako ga je već duboko kompromitirao sam regionalni konflikt. No barem je uloga gej Palestinca dodijeljena glumcu arapskih korijena (debitant Nicholas Jacob). 'Kita je kita', kaže junak filma. Da je to tako, možda u soundtracku ne bi bilo toliko gitarskih rifova koji podvlače ljudsku patnju i bol.

Pored dugoočekivane retrospektive velikog Federica Fellinija kojom se Art-kino seli na svježi zrak, vraća nam se i dugometražno izdanje Animafesta s odabirom filmova za sve uzraste. Tako se Goro Miyazaki (Na makovu brdu) pokušava udaljiti od narativnog stila poznatijeg mu oca Hayaoa i njegovih magičnih elemenata, inspiriran mangom o ljubavi dvoje studenata, objavljenom u ženskom časopisu Nakayashi. Naravno, Goro je veliki crtač, ali osloboditi crtež od očeve magije je otprilike isto kao da iz tijela izbacimo kosti. S druge strane, tu je infantilna i pomalo anakrona vitalnost trija Aubier, Patar & Renner (Ernest i Celestine) uz nemali scenaristički obol izvrsnog francuskog pisca Daniela Pennaca, čiji se animirani crteži u akvarelu teško mogu izboriti za prevlast u najezdi Pixarovih ludorija. Naravno, bit će tu užitaka i za radikalniju animofiliju, poput genijalnog Dona Herzfeldta koji nam je u ranijim radovima već podario razgovore žlice i banane i biblijska krvarenja iz rektuma malog oblaka. Ništa manje sumanuta nije ni autorova trilogija o bolesnom Billu i njegovim halucinacijama (Kakav divan dan) No, njegov je prosede više sirov i sablasno humoran nego 'hipsterski primitivan'. A animacija mu je više kinetička nego vizualna forma izričaja.