početnaprogrammjesečne najave
Nikad ne odustati od snova - Travanj u Art-kinu

Nikad ne odustati od snova

Travanj u Art-kinu

U jednoj od ključnih scena filma Majstor lošeg filma (The Disaster Artist) u režiji Jamesa Franca, njegov junak Tommy Wiseau ulazi u holivudski restoran i počne izgovarati famozni monolog iz Shakespeareova Hamleta utjecajnom holivudskom producentu kojeg, gle čuda, portretira Judd Apatow. Just because you want it, doesn't mean it can happen, reći će mu tada ironični producent. Samo zato što nešto ludo želiš, ne znači da se to može dogoditi. U toj mantri sublimirani su lik i (ne)djelo tog ludog 'sineaste' koji je vjerovao da Hollywood ne zna cijeniti njegove 'vizije'. Jer, Wiseau je poput Eda Wooda volio snimati filmove, ali je to radio loše. Volio je i recitirati. Već na samom početku filma ugledat ćemo ga kako na satu glume urla monolog Stanleya Kowalskog iz 'Tramvaja zvanog čežnja'. Jer, veliki je to mali ludi film o kompleksnim prijateljstvima, kolektivnim iluzijama, sveameričkim herojima i snovima od kojih se nikad ne odustaje. Katastrofa zvana Soba (The Room) prometnula je Wiseaua u nacionalni fenomen, nakon čega mu je atribuiran epitet 'majstora lošeg filma'. Zato je Francov primarni interes napraviti dobar film o lošem filmu, igrajući na meta-diskurs. Tamo gdje Burtonov Ed Wood slijedi formulu 'loše je dobro', Franco ide korak dalje, združivši histeriju i grimasu u autohtono stilsko jedinstvo. Zato je autor na odjavnoj špici jukstaponirao scene iz originalne verzije 'Sobe' s onima koje na setu rekonstruiraju Francovi glumci. 

Ako Soba donosi ono najbolje od najgoreg, nismo zaboravili na ono najbolje od najboljeg. Nakon što smo lanjsku sezonu Art-kina pod zvijezdama inaugurirali najnovijim filmom praškog đaka Gorana Paskaljevića (Zemlja bogova), sada mu posvećujemo veliku retrospektivu koja obuhvaća njegove najrelevantnije radove poput Posebnog tretmana i Varljivog leta '68. Već tradicionalno druženje s Bergmanom nastavlja se autorovom seminalnom metafizičkom alegorijom 'Djevičanski izvor' koja mu je donijela prvog Oscara. Tu okrutnu priču o praznovjerju, vjeri, silovanju i osveti ambijentiranu u 14. stoljeću rastrganom između kršćanstva i paganizma, krasi nevjerojatna jednostavnost, ali i naglašeni simbolizam (svjetlo i tama, vatra i voda). A programski segment 'Kino kustos' koji je već postao zaštitni znak vašeg i našeg Art-kina, donosi jedan od najvažnijih komada devedesetih, Demmeov Kad jaganjci utihnu, taj perverzni film o dinamikama žudnje i vrtoglavici pogleda, čiji krupni planovi otkrivaju vampirsku dušu pokretnih slika koja uranja u one najmračnije prostore te iste žudnje koji se riječima ne daju opisati.

Dostatnu dozu aktivizma podarit će nam Eko revija s autorima poput Avija Lewisa čiji komad o klimatskim promjenama Ovo mijenja sve priziva istoimenu knjigu Naomi Klein koju otvaraju autoričine riječi da je oduvijek mrzila filmove o klimatskim promjenama. Tu je i autorski tandem Vlatka Vorkapić & Martina Globočnik, čiji se doks Odgođena revolucija može promatrati kao fini bonus genijalnom Robinu Campillu (120 otkucaja u minuti). Film slijedi trajektoriju Juričanova Gazde, samo što žrtve više nisu robovi Agrokora, već su u prvom planu radnice/junakinje Kamenskog, ali i slobodne novinarke i akteri Lijevog bloka koji su nam u ovim šizofrenim vremenima u kojima zombiji marširaju protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, potrebniji nego ikad. U tom 'ratifikacijskom' diskursu možemo promatrati i najnoviji komad Xaviera Legranda Julien u sredini u kojem obiteljskog nasilnika utjelovljuje izvrsni Denis Menochet koji pokušava učiniti sve da bi se nanovo vratio ženi i sinu koji su ga odbacili, ali i Iskupljenje u New Yorku (You Were Never Really Here) u režiji Lynne Ramsey u kojem traumatizirani ratni veteran pokušava spasiti maloljetnicu iz ralja dječje prostitucije (likovi veterana i prostitutke prizivaju Travisa Bicklea i Iris iz Taksista, iako je Scorsese autoričin nedostižni uzor).

Iz Dana norveškog filma valja izdvojiti Slijepu Eskila Vogta, čija junakinja pokušava upamtiti svijet kojem više ne pripada. Iako to nije film o nama koji pokušavamo vidjeti ono što Ingrid više ne vidi, već o Ingrid koja zamišlja živote koje više ne može vidjeti. Eksperiment koji pokazuje koliko je pogled važan vizualnom mediju, balansirajući negdje na pola puta između iluzije i realnosti, s dostatnom dozom apsurda.

Dragan Rubeša, 30.03.2018.