prosinac u Art-kinu

Nazdravimo uz sangriju

Dragan Rubeša: 03.12.2018.

U potrazi za izgubljenim vremenom, prisjećamo se otvaranja vašeg i našeg Art-kina. Emocije same naviru. Dogodilo se to prije deset godina uz De Sicine Kradljivce bicikla i Grgićeva Profesora Baltazara čije je originalne partiture zamijenio nastup uživo Hesus Attora. Deset godina kasnije na njegovu platnu ugledat ćemo jedan bijeli bicikl na ulici kineskog provincijskog grada. Riječ je o filmu Slon u sobi (An Elephant Sitting Still) Kineza Hu Boa za kojeg je potrebno veliko strpljenje da bismo zaključili kako je riječ o remek-djelu koje će nas dugo proganjati. I dok Art-kino u prosincu slavi jubilarni deseti rođendan, Hu Bo je prošlog listopada trebao proslaviti trideseti, ali je lani skončao život samoubojstvom nakon što je sam montirao svoj prvi dugometražni film. No umjesto obilježavanja tridesete obljetnice rođenja jedne kultne figure, ne preostaje nam drugo nego da lamentiramo o gubitku nevjerojatnog talenta. Velikog autora koji ne koristi riječi da bi urlao, već da bi nam šaptom kamere prenio vlastiti očaj kroz sudbine četvero junaka čije boli i nezadovoljstva kreiraju priču koja je u isti mah estetska, perceptivna i duhovna.

I dok Huovi junaci maštaju o odlasku u daleki Manzhouli gdje jedan umorni i apatični cirkuski slon mirno sjedi negirajući vlastitu egzistenciju, Claire Denis (High Life / Misija - duboku svemir) šalje svoje junake u daleki svemir. Riječ je o autoričinu dosad najenigmatičnijem komadu nakon Uljeza, čiji bi fuck box vjerujemo zaludio Cronenberga, dok Denis odbacuje senzualnost ranijih filmova, fokusirana na mehanizam seksa i frustrirajuće pulsacije. Svemir i sjećanja združuje Shevaun Mizrahi u Dalekom sazviježđu ambijentiranom u jednom istanbulskom staračkom domu, čije rigorozne kompozicije prizivaju Pedra Costu. Iako će se istinska porcija punokrvnih znan-fan užitaka dogoditi u programskom bloku posvećenom umjetnoj inteligenciji, s klasicima poput Crichtonova Westworlda i Cameronova Terminatora.

Tu su i dva dragulja 'amerindie' produkcije. Cassavetesovo Ubojstvo kineskog kladioničara vraća nas u njenu slavnu prošlost. A Madeleineina Madeleine u režiji Josephine Decker, barometar je njena trenutnog stanja. Iako je Decker od Cassavetesa puno toga naučila, kreirajući novu vrstu direktnog filma koji istražuje granice kontrole. Riječ je o cortazarovski orijentiranoj priči o curi netom izašloj iz psihijatrijske ustanove koju majka upisuje na tečaj glume, otkrivajući terapeutsku i potencijalno destruktivnu snagu performansa, ali i ono što se događa kad se poigravamo vlastitim ulogama i identitetima.

Deseti rođendan vašeg i našeg Art-kina nije mogao proći bez Godarda čiji glas u Kaleidoskopu (Le livre d'image) kao da izvire iz tmine, uz tisuće fragmenata jednog beskonačnog arhiva koji počiva u zoni opskurnog. Onog crnog platna koje ostaje nakon što im je autor uz pomoć vjerne montažerke Nicole Brenez, koja nas je 2015. posjetila u sklopu Festivala nevidljivog filma, izmijenio format u totalnom hardcoreu slike, zvuka i teksta koji mobilizira cunami filmskih i TV isječaka i propagandnih videa bliskoistočnog terorizma, negdje na pola puta između fragmentacije i frustracije. 

I dok se bračni i autorski par Suk predstavlja zasebnim projektima - Kraj svijeta (Aleš Suk) i Beskrajni rep (Željka Suková), Goran Dević (Na vodi) promatra riječne mikrosvjetove na sisačkoj relaciji Sava-Kupa-Odra, združujući poetsko i političko. Želimir Žilnik u Najljepšoj zemlji na svijetu slijedi one iste bečke migrantske trajektorije koje su iscrtali autori poput Sudabeh Mortezai (Joy) i Patrica Chihe (Braća u noći), promatrajući živote afganistanskih izbjeglica u Kurzovoj Austriji, s Hajdarom u zemlji Heiderovih nasljednika. Kao da Kenedi i njegove kung-fu majstorije žive vječno. Iako se sada vode debate oko toga je li veći kung-fu majstor Jackie Chan ili Bruce Lee. A nakon što je 'provalila' u njegovu kuću na otoku Faro (šifra: Trespassing Bergman), Jane Magnusson nastavlja se baviti Bergmanovim likom i djelom (Bergman – jedna godina, jedan život). Ta godina odnosi se na prijelomnu 1957. u kojoj je on postao 'veliki Ingmar Bergman', jer je tada iskoračio iz 'nevidljive' faze i počeo snimati filmove koji su ga prometnuli u autorsku ikonu par excellence, kad je napokon mogao početi snimati ono što želi. 

Uz seminalni Fincherov Se7en, seriju serijskih ubojica nastavljamo s von Trierom (Kuća koju je sagradio Jack), čiji je film psihijatrijska dijagnoza koja označava njegova junaka kao tehničara (inženjera), a ne kao umjetnika (arhitektu), vječno rastrganog između boli i užitka. Jack emanira sve autorove opsesije – mizoginiju, sadizam, opsesivno kompulzivno ponašanje, artističke pretenzije, žudnju za slavom i „nacifiliju“. Ono što je u Nimfomankibio Hey Joe, to je sada Hit the Road Jack. Iako autorov junak obožava pijanistu Glenna Goulda onoliko koliko von Trier obožava Bowieja (šifra: Fame). Jer, kakvo bi to rođendansko slavlje bilo bez glazbe? Za nju će se pobrinuti intimistički orijentirana Sophie Fiennes (Grace Jones: Bloodlight and Bami), koja slijedi jamajčanske korijene glazbenice koja je redefinirala žensku seksualnost u popu. A u svom filmskom tripu (šifra: Klimaks) Gaspar Noé izolirao je jednu plesnu grupu u snijegom zametenu kuću, gdje će oni podivljati nakon što im je u piće ubačen LSD. Nazdravimo vašem i našem Art-kinu uz čašu Noeove sangrije! I oprostimo se od filmske 2018. klimaktično.