Meso i žudnja - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Živimo li u eri ničeg? Čak tri filma u programu vašeg i našeg Art-kina imaju 'ispražnjeni' naslov. Onaj 'bez' koji pretvara svijet u pustinju u kojoj djeca postaju topovsko meso (Bez zaklona) i u kojoj nema mjesta za emocije (Bez ljubavi). Svijet u kojem neki filmovi nikad neće biti završeni jer je njihovo snimanje zaustavila autorova prerana smrt (Bez naslova). Oni koji su, za razliku od aktera Ahmedova komada Bez zaklona, imali sreću da napuste njegovu iransku provinciju Dijalu ili neku drugu zonu u kojoj priča oružje i odjekuju bombe, i koji su pronašli kakav takav zaklon u tvrđavi zvanoj Europa. S njima razgovara na pločniku Calaisa, par kilometara udaljen od 'džungle', patrijarh Jean-Louis Trintignant u Hanekeovu Sretnom kraju, privezan za invalidska kolica. Ali Haneke promatra njihov razgovor iz daljine i mi ne čujemo o čemu oni pričaju. No već letimični pogled na naslov njegova komada pokazuje da bi se on mogao prevesti kao Bez ljubavi i da je taj 'sretan kraj' još jedan autorov cinični trik, kao da se njegove 'funny games' igraju vječno. Ta ista instrumentalizacija migranata kojoj Haneke pribjegava u razornoj sceni u restoranu, prisutna je i u Ostlundovu autorefleksivnom komadu totalnog apsurda (Kvadrat) u liku arapskog dječaka kojeg junak pogrešno optužuje za krađu mobitela. 

Jer, Hanekeovi junaci nisu ništa manji 'kanibali' od Isseija Sagawe, aktera eksperimentalnog doksa o mesu i žudnji (Caniba) iza kojeg stoje Verena Paravel i Lucien Castaing-Taylor, čiji smo prethodni komad Levijatan već vidjeli u Art-kinu. No, dok prvi spomenuti 'proždiru' jedni druge, Sagawa se, kao još jedan lik iz armade japanskog freak imaginarija, tijekom boravka u Parizu omastio Nizozemkom koja je s njime studirala na Sorbonnei. Kasnije će on zabilježiti vlastita erotsko kanibalska iskustva u kultnoj mangi. Tamo gdje Haneke promatra junake distancirano i iz daljine, Paravel & Castaing-Taylor rabe mikroskopske 'money-shot' kadrove, kao da njihova kamera pokušava otrgnuti komad Sagawine kože i progutati ga, ne bi li se time referirali na kasniju pornografsku karijeru njihova aktera. Paradoksalno, svi ti krupni planovi Sagawe i njegova voljenog brata ostaju moralno i estetski (hanekeovski) distancirani. Jer, njihov akter je prepun kontradikcija. Taj isti kanibal obožavao je Miyazakija i Disneya, ali i Renoira jer su njegovi filmovi tako 'nježni', dok mu društvo u krevetu pravi dabar plišanac. 

Na sreću, postoje i oni veliki 'pozitivni' filmovi, oslobođeni od 'feelgood' klišeja, koji nam pokazuju da je svijet još uvijek lijepo mjesto za život, poput Sedmoga dana Jima McKaya o meskičkom ilegalnom emigrantu koji zarađuje za život kao dostavljač za meksički restoran u Brooklynu. Svake nedjelje on se pridružuje svojoj nogometnoj škvadri u Sunset Parku. No, njegova presudna polufinalna utakmica održava se baš u vrijeme kad on mora biti na poslu jer je restoran bukiran zbog fešte. Autorov komad nije samo maestralna studija karaktera koja puno duguje estetici direktnog filma, već i drska sondaža Trumpove Amerike danas. Zato je pomalo čudno da se autorovu glumcu, Fernandu Cardoni, koji ustvari glumi samog sebe, na izlazu iz dvorane u Park Cityju, gdje se u sklopu Sundancea dogodila svjetska premijera McKayeva filma, nije dogodio bliski susret s agentima iz notornog Ureda za imigraciju i carinu. Tim više što junak u filmu kaže da planira iskoristiti praznike da bi doveo iz Meksika trudnu ženu.

Već tradicionalno gostovanje zagrebačkog Festivala filmova o ljudskim pravima predstavlja ovogodišnju 'amerindie' kremu. Uz iznimnog McKaya tu je još jedan briljantni newyorški film, Štakori s plaže Elize Hittman, čiji je lik seksualno nesigurnog Frankieja sveden na čisti libidinozni objekt u stalnom srazu srama i nevinosti, mesa i žudnje, koristeći potonju kao navigacijski mehanizam kojim se pokušava probiti kroz strogi heteroseksualni milje satkan od mladih vrućih tijela, iako film krade njegova djevojka čija fizionomija priziva mladu Madonnu. Zato je, bez obzira na junakov savršeni torzo koji autorica naglašava u scenama u kojima on diže utege pred zrcalom i sređuje se za spoj obrezujući stidne dlake u krupnom planu, Frankie stalno skriven u vlastitoj čahuri.

Uz najnoviji komad Projekt Florida u režiji neodoljivog Seana Bakera, autora kultnog Tangerinea, ambijentiranog u motelu ljubičaste fasade nedaleko floridskog Disneyworlda, potentni 'amerindie' segment HRFF-a obuhvaća i tri sjajna doksa. Rigorozni Travis Wilkerson (Pitaš li se tko je pucao?) pokušava skinuti veo obiteljske šutnje baveći se mračnom tajnom svog rasističkog pradjeda. U Gradu duhova Matthew Heineman uranja u neuređeni njemački stan Hamuda al-Muse, osnivača novinarske grupe 'Raka je masakrirana u tišini', promatrajući video u kojem pripadnici ISIL-a ubijaju njegova oca ('Često puta sam ga gledao. On mi daje snagu'). A u filmu Dawson City: Zamrznuto vrijeme, tom velikom istraživačkom i montažnom projektu, Bill Morrison priča o svijetu, svom gradu i njegovim ljudima putem filma, koristeći stari fotografski i kinematografski footage, kao da se ne želi odvojiti od filmskih traka koje pričaju o životu. 

Program donosi i dva iznimna komorna filma. U Gospođi Fang veliki Wang Bing prati posljednje dane žene oboljele od Alzheimera, koja se 'sporo utapa poput lađe na rijeci', dok se njena smirena obitelj mota oko njezina kreveta. A Alen Drljević (Muškarci ne plaču) izolirao je grupu balkanskih ratnih veterana u prazni hotel na Jahorini u kojem tijekom bolne terapije zalivene hektolitrima šljive, nasiljem i bolnim spoznajama, internaliziraju ili egzorciraju vlastite ratne traume, dok njihov zajednički stol za kojem jedu i jebu jedni drugom balijsku mater, postaje u isti mah i odar i prostor iluzije. Iako svi oni vole Kiću Slabinca. Naš glazbeni segment ipak preferira neke druge izvođače – LP DUO koji će živim nastupom na klaviru popratiti isječke iz starih austrijskih erotskih filmova (šifra: Saturnalije) te Mr Lee & Ivane Sky koji će glazbom uveličati projekciju ekscentričnog filma Veita Helmera snimljenog bez dijaloga (šifra: Tuvalu) sa sumanutim Denisom Lavantom. Glazba u vašem i našem Art-kinu i dalje svira.